Bila je to ljubav na prvi pogled koja traje i danas. Tako je nekako počelo.
– Bila je najzgodnija cura u gradu. Prijatelj mi je odma rekao-oženit ćeš je ili se makni ća. Ali, nisam se mogao maknit. Eto, sad smo u braku 45 godina. To vam sve govori. Vjerujem da smo se morali naći. Najveća bi greška bila da se nismo sreli – počinje priču Nikola Renje.
A sve je počelo 1967. godine. Bosiljka je tada imala 15 godina, Nikola je sedam godina stariji. Prvi su se put vidjeli na Poljani, u điru. U njihovo se vrijeme šetalo Poljanom. Taj je prvi susret bio pomalo neobičan, komičan, također. Bosiljka se vraćala iz dućana s najlonom u ruci – kupila je kruh. Kiša je padala iz neba i zemlje, ulice mokre i skliske, pa je pala, a kruh iz najlona ‘odletio’ nekoliko metara dalje. Nikola je sve to ‘snimio’ i kao pravi džentlmen najprije podigao kruh, pa onda došao do lijepe gospođice i upitao je treba li joj pomoći.
Pomogao joj je da ustane, a ona je vikala: ‘E, lipo! Glavno da si kruv pokupija, moga si najprije mene dignit!’ Od toga se dana nisu odvajali. Uskoro su počeli živjeti zajedno, a 2.9.1968. se i vjenčali. Bilo je to malo, skromno vjenčanje za obitelj i uski krug prijatelja. Nakon godinu dana rodio im se sin Edi, a sedam godina poslije dobili su Miru.
Kako su uspjeli toliko godina održati brak i ljubav koja, moram priznati, jednostavno zrači iz tih ljudi. Doslovno se vidi. Međusobno obožavanje i uvažavanje.
– Osjećaji su dio nas, našeg života, naše duše – to je ljubav. Nekoga voljeti i biti dijelom njegova života. Iskrenost, povjerenje, razgovor – osnova su našeg braka. I nakon 45 godina braka kad ga vidim, unutra mi nešto zatitra. Nikola je moj prijatelj, muž, sestra, brat – sve. To je nešto neobjašnjivo-jednostavno nas je pogodilo. Ili te pogodi, ili ne, a nas, nasreću je i ne možemo jedno bez drugog. Kod nas nema svađa. Ja sam temperamentnija, a on smiruje situaciju. Tako se nadopunjujemo – kaže Bosiljka te nastavlja:
-Imali smo dosta težak život, ali ljubav nas je održala. Bili smo podstanari sedamnaest godina, u istoj su kući, bolje reći hodniku, živjele su tri obitelji, svaka u svojoj sobi sa zajedničkim kupatilom. U to je vrijeme samo je Nikola radio i to po 15 sati dnevno da bi prehranio obitelj. Ja sam odgajala djecu i ‘držala sve pod kontrolom’. Obitelj nam je svetinja i najsretniji smo kad smo svi na okupu. Sad imamo i petero unučadi: Edi (17 godina), Nino (5,5 godina), Lora (4),Matija (4) i Mia (10 mj.), predivnu nevjestu Anu, koju obožavam i koja je moj apaurin, zeta Krešu i uz njih i njihove roditelje smo jedna velika, sretna i zadovoljna obitelj – sretno će naša sugovornica.
Nikola je radio kao fotograf i nakon 20 godina rada za druge odlučio otvoriti svoj atelje ‘Gorica’, a kasnije, 1995. drugi fotoatelje ‘Renje’ u kojem je radila cijela obitelj. Godina 1998. i 1999. bio je predložen za Zlatnu knjigu obrtnika, ali je stanje u Šibeniku bilo toliko jadno i loše da ga je bio sram primiti nagradu. 2000. godine u minuti su izgubili sve što su godinama stvarali i ulagali u svoj posao. Zbog pada napona električne energije izgorjeli su im svi strojevi u radnji. Ali, kako kažu, bilo je teško, no nisu se predali. Borili su se dalje i malo pomalo opet sredili svoj život.
Uz mnoge funkcije koje je obnašao, Nikola je bio i sudionik Domovinskog rata. To je tema o kojoj može uvijek pričati, kaže. Rat mu je promijenio život. I njega, dodaje Bosiljka. U 113. brigadi bio je dozapovjednik samostalne satnije, zapovjednik združene satnije, a po nalogu zapovjedništva 113. brigade formirao je Interventnu bojnu te Ročnu motoriziranu bojnu 113. brigade.
– Posebno mi je zadovoljstvo i radost što u ratu nisam izgubio ni jednog svog vojnika. I danas ti ljudi kad me sretnu javljaju mi se sa ‘zapovjedniče’. Bila su to moja dica i tako sam se prema njima i odnosio – priča nam.
Teško je ispričati život u nekoliko redaka, i sve ono što je doživio ovaj par u svojih zajedničkih 45 godina. Kolikogod da su se dani mijenjali, bilo malo bolje ili gore, jedno se nije promijenilo – ljubav koja ih je spojila i traje i danas. No, jesu li nam ovih dvoje dragih ljudi otkrili čarobnu formulu za dugovječnost veze i braka, ili to, ipak, ovisi o nama samima? Ako i ne postoji čarobna, univerzalna formula, možemo makar poslušati savjet i pokušati primijeniti nešto od onoga što su rekli. Lijepo je vidjeti ljude koji se nakon dugih zajedničkih godina, uspona i padova još uvijek vole onim istim žarom kao i na početku veze. Ljude koji su tu svoju ljubav uspjeli prenijeti na djecu i unuke.
Završit ću ovu priču jednom Nikolinom željom:
– Snimao sam dosta vjenčanja i kad bi me mladenci upitali za savjet, rekao bih im: Imajte brak kakav i sam imam, to vam želim od srca.
rnica.
