Kako je o prvom dugometražnom ostvarenju Tomislava Radića pisao filmski kritičar Nenad Polimac – za gledatelje koji su u jesen 1972. prvi put imali prilike vidjeti Živu istinu – već je uvodna scena bila popriličan šok. O kojoj se sceni radi možete provjeriti sami, ove subote, 12. lipnja, u Kući umjetnosti Arsen od 20.30 sati.
KONTROVERZNA NAGRADA BOŽIDARKI FRAJT
Božidarka Frajt – oko koje se tog ljeta na Pulskom festivalu ispleo pravi skandal, jer joj je žiri mimo propisa dodijelio Zlatnu arenu za najbolju ulogu (film uopće nije bio uvršten u službeni program, pa se nije ni mogao natjecati za nagrade) – sjedila je na krevetu, na licu nije imala nikakve šminke, grizla je nokte, a crno-bijela faktura fotografije i prirodna rasvjeta još su više naglašavali njezine podočnjake i od sna podbuhlo lice. Zar je to, zaboga, piše Polimac, jedna od najljepših Zagrepčanki, čije su fotografije neprestano objavljivane u Plavom vjesniku i drugim tabloidnim izdanjima toga razdoblja?! Ipak, naslov Živa istina jasno je poručivao: „U ovom filmu nema šminkanja!“, i tako je ostalo sve do završnice.
Živa istina bila je veliki događaj u tadašnjoj kinematografiji – otkrila je izvanrednu glumicu, iznimnoga filmaša, a imala je i sve najmodernije što je Zagreb u to doba mogao ponuditi – od tipografije Mihajla Arsovskog na uvodnoj i odjavnoj špici do pjesama Arsena Dedića. Ovo izrazito modernističko ostvarenje realizirano je po uzoru na stil direct cinema, uz utjecaje ‘njujorške škole’ i predvodnika američke nezavisne scene Johna Cassavetesa te Jean-Luca Godarda i francuskog novog vala.
ARSEN PO PRVI PUTA SKLADATELJ
Iako se ranije pojavljivao u filmovima, tek je u Živoj istini Arsen Dedić sam sjeo na mjesto skladatelja. S jednim ‘ali’ – Radić je Živu istinu zamislio bez glazbe. Ipak, kako piše muzikologinja Irena Paulus, u dvije sekvence filma glazbena ‘pomoć’ je bila neophodna, a odmak od realnosti u ‘pomaknutu realnost’ bili su veliki poticaj mašti pjesnika-pjevača-skladatelja Arsena Dedića.
Iako u većini filma prevladava tzv. direktni ton, Radić je, kako bi postigao svojevrsnu emocionalnu poantu, dvije scene potpuno podložio Arsenovim pjesmama, Takvim sjajem može sjati i Baladu o prolaznosti sa sugestivnim stihovima: I ostali smo tako / kraj odlazeće vode / nerazjašnjeni sasvim / i pomalo van mode.
Uvod u film dat će Juraj Kukoč, filmski kritičar i viši filmski arhivist iz Hrvatske kinoteke u razgovoru s koordinatoricom filmskog programa, Jelenom Svirčić.
|
|
