Željko Krnčević, ravnatelj Muzeja grada Šibenika, na svom je Facebook zidu prije nekoliko dana pokrenuo inicijativu za podizanje spomenika mlikaricama koje su iz Bilica, Dubrave i Donjeg Polja, na magarcima, donosile svježe mlijeko u Šibenik.
Uz postavljanje fotografije spomenika koji se nalazi u dvorištu hotela u Leuvenu u Belgiji, Krnčević piše kako misli da je došlo vrijeme da i Šibenik napokon podigne spomenik svojoj ‘Mlikarici’, svim onim časnim ženama uglavnom iz Bilica i Dubrave koje su mlijekom ‘hranile’ Šibenik. U komentarima pod objavom već ima podršku sugrađana. S Krnčevićevom idejom, koja u njegovoj glavi ‘kuha već dulje vrijeme’ od ranije je upoznat i šibenski gradonačelnik Željko Burić.
– Sjećam se i ja doba kada su mlikarice u buklijama donosile mliko i preko Piska iz Dubrave dolazile do Baldekina. Priča je dobra i to je, uvjetno rečeno, šibenska tradicija, ali u svemu tome moramo biti oprezni. Naime, nije dobro kad dobre ideje postanu modni hit. Hoću reći da treba sjesti s planerima i konzervatorima jer Šibenik je uzak u svom starom dijelu. Treba vidjeti gdje bi u prostoru locirali takav spomenik. Ne mora baš sve biti locirano u povijesnoj jezgri, tim više što priču o mlikaricama možemo proširiti na cijelom njihovom putu do grada – podržava Burić inicijativu Željka Krnčevića.
Sjećanja svih nas potaknuo je Krnčević objavom u kojoj se i on prisjetio mirisa, okusa i drugih crtica iz djetinjstva vezanih uz brojne šibenske mlikarice.
– Toliko je lijepih priča o njima. Tužnih, smiješnih i radosnih. I moje djetinjstvo miriše na miris toplog kuhanog mlijeka koje je donijela mlikarica. U onoj plavoj ili bijeloj kanti i prilila mojoj baki u staklenu bocu. Kuvanje u posebnoj tečici koja je bila samo za mliko. Skorup bi Zdenka spremila u čikaru, pa na fetu vrućega kruva i odozgo malo cukra. Pa slasnu čikaru mlika s malo divke ili bez nje. A uvečer udrobiš kruva ili petit kekse. Divota. A kad bi se Zdenka na ponistri zapričala s babom Marom ili Milkom, mliko bi zagorilo i pokipilo. Didov povik – Zdenka, kipi mliko… Onda zagorena teča s crnim slojem zagorenog mlika na dnu. Volija sam to ‘izgratati’ kućarinom i slasno uništiti dokaze da je mliko zagorilo. No osta je onaj okus dok se pije. Srićom, bilo je to ritko. Lipo ga je bilo kušat i u paradižotu ili pudingu. Ili liti onako lipo ledeno iz frižidera. Pa na bazen na trening ili u Partizan na basket. Je, je, još mi je u nosu miris, a u ustima okus friškoga mlika koje su u Grad nosile mlikarice iz Bilica i Dubrave. Bez obzira na vrime, kišu, vrućinu, sunce. Drage Mlikarice, fala vam. I mislim da ste u Šibeniku zaslužile spomenik. Možda negdi gori na Meterizama, di ste, kako kažu, minjale postole i oblačili finije za doći u Grad – zapisao je Krnčević svoja sjećanja.
Tako je Krnčević pokrenuo jednu lijepu inicijativu za koju zna da ga sugrađani sigurno podržavaju.
– Već sam razgovarao s nekoliko ljudi o ideji postavljanja spomenika i mislim da to mora biti u dogovoru s Bilicama, Dubravom i Donjim Poljem, mjestima iz kojih su dolazile naše mlikarice u grad. Srećom još žive neke od šibenskih mlikarica i one koje pamte ta vremena pa bi morali i njihove priče zapisati. Uz spomenik mogli bi osmisliti i poučnu stazu šibenskih mlikarica, a na tom putu djecu bi mogli poučavati ne samo o povijesti mlikarica nego općenito o povijesti, etnologiji, prirodi i biologiji – nastavlja Krnčević ad hoc šireći ideju.
U već pomalo zahuktaloj inicijativi sada Krnčević želi okupiti ljude s kojima bi osmislio cijelu priču za koju kaže da je kompleksna i tek na samom početku. Napominje i kako je to samo jedna od brojnih šibenskih priča koje moraju dobiti svoje mjesto u prezentaciji Šibenika i njegovih ljudi.
