Promjene iliti mali vodič kako na njih pripaziti

U tijeku je drugi krug predsjedničkih izbora u našoj zemlji. I površni pratitelj mogao je uočiti riječ koja se nekako najčešće izgovara na obje strane, dok je u prvom krugu zbilja odjekivala sa svih strana – svi najavljuju promjene.
Njih najavljuju oni koji bi na vlast došli, ali i oni koji bi na vlasti ostali.Ponekad mi se nađe uvrijeđena i vlastita logika, jer , logično bi mi bilo da promjene traži netko tko na vlast tek želi doći, no ne i onaj tko želi dalje vladati- ako ovaj posljednji traži promjene onda ili je bacio proteklih pet godina u vjetar pa bi sad nešto mijenjao,ili bi nastavio svojim putem kao i dosad a nama mazao oči obećavajućim riječima poput ove. U ljubavi i ratu sve je , kao, dopušteno.Ne znam samo gdje se mi sad od toga nalazimo.
Međutim, iskustvo nas uči da su najopasnije promjene koje nam samo uvale-poskrivećki. Onako, bez da nam ih najave odnosno obećaju, uopće nas u stvari niti ne pitaju, samo jednog dana osvane odluka „ta i ta“. A masa se mora složiti, jer smo ljudima koji odluke donose i dali povjerenje da ih donose za nas i zbog nas, i sve je u biti u redu dok se odluke donose baš zbog nas ljudi, građana(ubaciti ću ovdje jedan frk nosom na ovu toliku prostituiranu riječ u posljednje vrijeme, jer u meni budi acocijacije na giljotinu i građanina Robespierre-a kako svima kroji sudbinu, novčanik i duljinu vrata tepajući im kao svojim“ građanima“) hajde onda da promijenim riječ, žitelja, dakle u redu je da se odluke donose zbog nas , a ne unatoč nama.
Sad kad smo razjasnili da postoje promjene koje bismo mi željeli pa nam ih obećavaju i one za koje nas uvjeravaju da mi mislimo da ih želimo , ja bih se pozabavila ovim drugima, jer su mi interesantnije.Ove prve ionako su pusta fraza i nikad ništa od toga, a druge su u biti naša zbilja. O čemu pričamo?
Dati ću primjer. Hrvatsku javnost dugo je tresao slučaj zvan „Zdravstveni odgoj“. Eto jedne promjene koja nas je uhvatila na lijevoj nozi! U najljepšoj maniri demokracije „ ti šuti i dozvoli meni da mislim umjesto tebe jer si mali i nevažan i nemaš s čime ni misliti“ svečano nam je najavljeno da će djeca konačno , u školi jer se u školi uči o matematici i padežima i stranim jezicima i prošlim ratovima, dakle da će u školi učiti da je , kako nas je uvjerila prva dama( ne fikus prva dama, prava prva dama) najvažnije dobro doručkovati i obavezno prati zube i ruke(časna riječ , pomislila sam tad da je prije pressice ispitivala dijete prirodu u drugom razredu osnovne, pa joj je zabunom izletjelo), dakle to je pozitivna promjena i možemo joj samo zapljeskati, pomislila sam.Jest da tome već učim djecu , kad to ne bih radila zanemarivala bih svoju roditeljsku(a bome i zdravorazumsku) dužnost, no kako kod moje potomčadi zna doći do svojevrsnog otpora prema trenutku kad im naredim da peru zube( ja sam ionako diktator , demokracija je precijenjena!), pomislila sam, hura ! Eto dodatne pomoći iz škole. Moja radost trajala je, doduše kratko, jer su u maniri najgore mame-diktatora ( to sam ja, zato sam ih tako brzo prozrela, sličan sličnog prepozna) koja djeci u mirisni umak samelje brokulu –da je sakrije, naravno –u lijepu pričicu zvanu Zdravstveni odgoj ubacili čistu- rodnu ideologiju.Tu su se, moram priznati, meni, mami –diktatoru upalili alarmi jer sam u najboljoj dikatorskoj maniri nanjušila da ovdje netko zadire u moja najdublja roditeljska prava i slobodu odgoja i prvi put sam pomislila da je mudri Sokrat imao pravo kad je govorio da će „lopovi i prevaranti htjeti zauzeti važne državne funkcije, a demokracija će im to dati „. Ispalo je da u Hrvatskoj živi više roditelja- dikatora koji smatraju da u određenim pitanjima imaju pravo odgajati vlastitu djecu u skladu sa svojim uvjerenjima, pa je Pranje zubića srušeno na Ustavnom sudu. Reformatori su bjesnili govoreći o mračnom srednjem vijeku dižući onu „ti si mali i nevažan i daj da ja mislim umjesto tebe jer ti nemaš s čime misliti“ parolu na sasvim novu razinu.Moram priznati da mi je logika opet bijesno protestirala jer , ako ja na primjer shvatim da mi auto ima očajne gume ja ću ih promijeniti a da neću baciti auto, a pogotovo neću u srednji vijek jer bih morala jahati konje a njih se bojim, dakle logika da ako ti se ne sviđa jedan dio sistema, da odbacuješ sve mi je pričinjavala ozbiljan problem.Sreća , nisam bila jedina. Da radost ne bude dugog vijeka pobrinuti će se još jedna Promjena zvana Građanski (frk!) odgoj.Zanemarimo li činjenicu da ga se htjelo uvesti bez udžbenika, adekvatne satnice, pripremljenog (i plaćenog!) kadra , zanemarimo dakle tu nevažnu sitnicu, opet ostaje činjenica da su se roditelji diktatori pobunili, uz prešutnu suglasnost struke koju ionako nitko ništa ne pita.Pade ministar, dođe novi.Ah, te promjene.U svijetu samo mijena stalna jest.
Poetiku na stranu, shvatila sam da ja ne živim samo u Hrvatskoj, već u Regiji.Tako je odjednom postalo meritorno kako diše Regija, kako će se nešto odraziti ne na Hrvatsku, već na Regiju, pa su se sastajali političari Regije i ljubili se i grlili i bratili (lako njima, ne traže oni kosti svojih mrtvih dvadeset i pet godina, a oni koji tamo nešto traže ionako su se zatvorili u šator da ne smetaju, tako i ja nekad frknem svoje klince da ih ne vidim i ne čujem i još povučem patent a oni ne znaju otvoriti-ovdje ću zašutjeti jer slični slično razmišljaju, nikad se ne zna!), znači tako se oni vole i paze, a ja se cijelo vrijeme zbunjeno pitam zašto nitko nije na parti pozvao Mađare?Nisu zabavni?Pričaju čudnim jezikom? Moja logika koja nikako da ušuti mi uporno govori da s njima graničimo i da smo s njima proveli u državi više vremena nego što smo bili samostalni, a nitko ih ne zove na rođendan??? Kako to?Zbunjujuće su te promjene, pogotovo za nas sporovozne, opet sam pomislila.
Taman sam se umirila kad me ovih dana sa svih vijesti svih postojećih televizija stresla čestitka kojom su mi za božićne blagdane čestitali“sretne blagdane“. Izbjegli su tako da osjetljive uši pojedinaca ne zavibriraju na riječ „Božić“, što je svakako plemenito i tankoćutno s jedne strane, no s druge strane oni u biti nisu 86 posto ljudi ove zemlje čestitali blagdan koji baš svi vole i slave.Ne bi rekli da je toliki postotak ako bi slušali početak tih vijesti, koji je otprilike glasio „Danas katolici slave…“ kao da smo u Tibetu a ne u zemlji koja je još od…879. (u moje vrijeme se čak i to učilo u školi) deklarativno i snažno vjerna katolicizmu kao dijelu njenog identiteta.Opet promjene…previše je to za mene…kad sam išla kao klinka u školu na Božić vikali smo sretan Božić! pssst!hihihihi!, pa se onda Božić smio slaviti tako glasno da ga se od granata nije ni čulo, sve do današnjeg Božića bez Božića, što je svakako promjena koju valja probaviti, tko može.
Mogla bih tako i dalje, no shvatili ste bit.Nisu bitne one promjene koje nam naviještaju , već one koje ne spominju.Ono bitno često se nalazi između redaka, skriveno poput fige u džepu.Pa nam svima nama u Novoj godini i novim izazovima želim da budemo malo pažljiviji, i budniji, i osjetljiviji, na ono što smo počeli uzimati zdravo za gotovo.“Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose“ kaže jedna izreka, a ja ću je malo parafrazirati u modernu „Ne vjeruj političarima ni kad obećavaju autoceste i mostove“, a posebno ne tad, i ako baš morate voziti se na njima, pripazite na – rupe. Toliko i pozdrav od Građanke Nakić.