Osim košarkaške, Šibenik ima i dugu basketašku tradiciju. I uspješnu, što je najvažnije. Naime, ‘mlađi sin iste matere’ u Krešimirov je grad donio naslov svjetskih viceprvaka. Učinili su to Klesari Kebo, legendarna ekipa koja je harala hrvatskim i europskim basketaškim terenima. Spomenuto svjetsko zlato ekipa u sastavu Branimir Blažević, Stipe Pivac, Josip Šarin i Damir Grbić, te trener Milivoj Berač Kebo, osvojila je 2008. u Moskvi.
S dvojicom sudionika tog velikog uspjeha popričali smo o aktualnom trenutku šibenskog i svjetskog basketa, odnosno o sve glasnijim pričama da će basket postati član olimpijske obitelji. Možda već u Tokiju za tri godine.
– Ne bih htio omalovažavati druge sportove, ali kad vidim što je sve na Olimpijskim igrama, onda basket definitivno ima svoje mjesto na tom najvećem svjetskom sportskom događaju – kaže Kebo.
Veliki adut 3 na 3 košarke, dodaje, njezina je globalna popularnost.
– To je sport koji je rasprostranjen po cijelom svijetu, to smo se uvjerili i u Moskvi. Rusi su tu vrlo jaki, u Italiji je također strašno popularan, o Americi da ne pričam. Dakle, po tom kriteriju basket je odavno trebao biti unutra – ističe Kebo.
Mišljenje s njim dijeli i Josip Šarin.
– Basket sigurno ima svoje mjesto na Olimpijskim igrama, dapače, trebao je biti na njima još prije dvadeset godina. Nadam se stoga da će se to uskoro i dogoditi, da će taj iznimno popularan sport dobiti status koji zaslužuje – veli Šarin.
Dogodi li se to, i on i Kebo drže kako bi Hrvatska bila jedna od vodećih basketaških reprezentacija.
– Streetball ekipe iz Hrvatske redovito postižu sjajne rezultate na raznim velikim međunarodnim natjecanjima, a tu jako visoko kotiraju ekipe iz Šibenika – složili su se obojica.
Ipak, ono što primjećuju i što im se ne sviđa, jest da sve manje ljudi u Šibeniku, posebno onih mladih, igra basket.
– Koševa po gradu, zahvaljujući prije svega Joti (Josip Milaković) i Školi košarke Dražen Petrović ima nikad više, po cijelom gradu. Ali na njima nema tko igrati, vjerojatno su svi pred računalima. Moja generacija odrasla je na igralištu ispred Partizana. Bila je tolika gužva da si morao čekati u redu da baciš koju partiju basketa – kaže Kebo.
Pustoš pod koševima zamijetio je i Šarin.
– Prije, ako si htio zaigrati, morao si satima čekati na svoj red i pitanje je bi li ga dočekao. A sada kad s malim dođem na Draženovo igralište na Baldekinu, koje je prekrasno, uglavnom je prazno. Šteta, bilo bi lijepo da se Šibenčani, prije svega oni mladi, vrate basketu – zaključio je Josip Šarin.
