O Arsenu valja zabilježiti i neke anegdote. Rekao je: ‘Znate, ja nemam veliki honorar pa ne mogu platiti predgrupu. Zbog toga sa sobom vodim Gabi’. Jednom je jednog klinca upitao: ‘Znaš li ti kako se ja zovem’, a dječak je odgovorio: ‘Znam, ti se zoveš Arsen Dedić i Gabi Novak’
Izračunao sam: poznam Arsena 57 godina, nevjerojatno! I nijednom se nismo posvađali, a to je još nevjerojatnije, jer bilo je prigoda. Moja je ravničarska narav, pomalo purgerska, popuštala pred južnjačkim temperamentom. Nisam se nikad posvađao s Arsenom, ali bih se danas mogao posvađati s uvaženim članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti što ga nikad nisu primili u svoje redove. Dragi Arsene, dobit ćeš ulicu ili neku stazu, ali nikad HAZU, HAZU.
Prije Arsena sam upoznao njegove stihove, koje je objavljivao u tadašnjem srednjoškolskom listu Polet. Sjećam se da su urednici bili Antica Antoš i Ladislav Žimbrek. Suradnici su bili tadašnji srednjoškolci, a danas uvaženi pisci i likovni umjetnici.
‘Šanksonijeri’
Onda sam Arsena upoznao osobno, kada je bio u Kvintetu, pa potom u Kvartetu Hrvoja Hegedušića. I čudio sam se zbog čega se takav talentirani pjesnik bavi ovakvim, u tim mojim nadobudnim godinama mi se činilo, trivijalnim poslom – pjevanjem zabavnih pjesama.
I tako…susretali smo se na koncertima, festivalima, priredbama. On je iz godine u godinu postajao sve bolji pjesnik, skladatelj, kantautor.
I šansonijer. Šansona nas je nekako više povezala, jer sam počeo, pored voditeljsko-novinarskog radiotelevizijskog posla, na njegov prijedlog voditi festivale šansona. Arsen mi je davao prve upute. Sjećam se da mi je rekao, a ja sam to štreberski zabilježio: Šansona je pjesma slobodne forme po ritmu, temi i interpretaciji… a ja umjesto šansone više volim izraz “autorska pjesma”, jer to uključuje sve vrste izražavanja, od kajkavske popijevke, pa i zagrebačkih kabaretista do živućih “šanksonjera”.
Njegov najavljivač
Godine 1985. Arsen je napisao i ovu pjesmu:
Moje pjesme idu ispred mene
One stare, jučerašnje, lanjske
Ne pjevaju moje uspomene
Sumnjao sam da su proročanske.
Dedić je zaista posebnost u našem i svjetskom glazbenom i spisateljskom životu.
Bezbrojno puta sam ga najavljivao na festivalima, raznoraznim priredbama i zabavama. Često sam razgovarao s njim u radijskim i televizijskim emisijama koje sam vodio. Posebno pamtim razgovore na Sajmu knjiga u Puli, kada je nagrađen čuvenim Kiklopima. Sva ta tri Kiklopa i bezbroj drugih značajnih nagrada o kojima se piše ovih dana, Arsen bi dao za dobru dosjetku.
Bio je čovjek
On se pomno, vrijedno, sistematski pripremao za sve svoje poslove, ali se jednakim marom i žarom pripremao i za privatna druženja: uvijek je dolazio s odabranim pripremljenim temama. Bio je inteligentan, duhovit, sarkastičan, ironičan, poetičan, kojiput naporan, samoljubiv… bio je čovjek.
Pišući ovih dana o Arsenu valja zabilježiti i neke anegdote.
Rekao je: Znate, ja nemam veliki honorar, pa ne mogu platiti predgrupu. Zbog toga sa sobom vodim Gabi.
Jednom je jednog klinca upitao:
– Znaš li ti kako se ja zovem, a dječak je odgovorio:
– Znam, ti se zoveš Arsen Dedić i Gabi Novak.
“Zvuci rodnog kraja”, dugogodišnja je emisija Radio Zagreba, koju je godinama vodio urednik Cino Handl. Na tim popularnim priredbama našim ljudima u svijetu, pogotovo u Zapadnoj Njemačkoj, nastupali su poznati pjevači, glumci, zabavljači…
Na primjer: Arsen Dedić volio je slušati “pojačane” pohvale o svojem radu.
Pubertet
Na završetku jedne priredbe “Zvuci rodnog kraja”, održanoj u vrijeme ljetnih vrućina u nekoj münchenskoj dvorani, zagušljivoj, vrućoj (u to vrijeme nije bilo klima-uređaja), Arsen, nakon svoga dobro odrađenog nastupa u relativno teškim uvjetima, razdragano prilazi tadašnjem jugo-konzulu u Münchenu (a znate kakvi su bili tada konzuli) i pita ga, reklo bi se, slavodobitno:
– Onda, kako je bilo?
A jugo-konzul odrešito odgovori:
– E, da ne ulovi ono ladno pivo u pauzi, izgore…
Ovo mi je Arsen ispričao:
Kod Dedićevih u Šibeniku okupilo se njegovo društvo. O svemu se razgovaralo, a, između ostaloga, govorilo se i o pubertetu.
Raspravu je zaključila Arsenova majka:
– Znate, kod nas u Šibeniku nikada nije bilo puberteta. Jest, doduše, da su neke cure to imale, ali se točno zna koje su to i kakve cure bile!
Nove godine
Često smo, kad nismo radili, zajedno dočekivali Nove godine: Ksenija Erker, Hrvoje Hegedušić, Gabi, Arsen, pijanist Bulić, moja supruga i ja.
Arsen je kazao:
– Što bi dali neki restorani da imaju ovakve zabavljače?!
U mojem sjećanju će ostati doček Nove godine nakon Arsenove operacije u Padovi. Bilo je to kod nas, Šiljkovih, Arsen je donio u plavom brocaku Štrausa i ostale odgovarajuće novogodišnje pjesme. A onda nas je u prvom satu Nove nazvaoBoris Dvornik iz Splita. Onako veseli pričali smo dugo, dugo… Te godine otišao je Boris, ove ode i Arsen. Iz dana u dan Arsenova rečenica napisana prije godinu dana postaje sve stvarnija. Polako nam teče odjavna špica.
izvor:jutarnji list
