– Još nije bila ni prva promocija, ali odlučila sam i svim silama trudit ću se da ta knjiga dosegne što veći broj čitatelja. Ne zbog zarade koje neće biti taman da se sve proda i ponovo izda, niti zbog moje popularnosti, već jednostavno zato što poezija sve manje dopire do tih ‘običnih’ čitatelja. Zbog toga bih htjela da se zbirka podijeli, posuđuje… – rekla je šibenska književnica Maja Klarić o svojoj prvoj zbirci putopisne poezije ‘Život u ruksaku’, u izdanju nakladničke kuće iz Zagreba – Antun Gustav Matoš (AGM). Maja će svoje prvo pjesničko izdanje nastalo na putovanjima po Europi i u snovima predstaviti posjetiteljima Interlibera u Zagrebu, čitateljima u Novom Sadu, Beogradu i Sarajevu.
POHVALA ZBIRCI
Riječ je o intimnim doživljajima drugačijih kultura, nepoznatih i poznatih ljudi s ceste, o spoznaji same sebe i ljudi oko sebe jedne zaljubljenice u putovanja. Ako su knjige naočale kroz koje gledamo svijet, kako je rekao Eduard Von Feuchtersleben, onda je ovo jedna takva.
– Zbirka je, kad sad razmišljam o najstarijim pjesmama, nastajala četiri – pet godina, ali nikad nisam razmišljala da bi to mogla biti zbirka. Kad god bih putovala, napisala bih nekoliko pjesama koje bi potom objavili časopisi, ili bi se našle na internetu. Pjesme su se lagano skupljale same od sebe i zato je trajalo tako dugo. To je čak iznadprosječno za jednu zbirku – priznala je autorica, a na pitanje koliko je kilometara bilo potrebno prijeći za napisati ‘Život u ruksaku’ odgovara:
– Hm, to nije lako pitanje jer je sve raspršeno na sjever i jug, lijevo i desno, a tu su i izmišljeni kilometri jer cijelo jedno poglavlje govori o putovanjima koje sanjamo, zamišljamo. A to je puno kilometara – znakovito će Maja. Zbirka je podijeljena u nekoliko cjelina, a svaka je posvećena drugom (ostvarenom) putovanju, onim sanjanim, te osobama i osjećajima s kojima se autorica susreće prije putovanja, na putovanjima i pri povratku. Engleska, Španjolska, zemlje Istočne Europe kao i sanjani Daleki Istok samo su neke destinacije koje pjesnikinja donosi pred svog čitatelja koji neće imati problema s razumijevanjem stihova pred sobom.
– Zbirka se obraća ‘običnom’ čitatelju, kako se to danas fino kaže, jer valjda imamo i neke posebne. Dakle, svima. Baš mi je pisao Neven Ušumović, on je isto pisac i voditelj knjižnice u Umagu. Pohvalio je zbirku da se približava granici banalnosti i sentimentalnosti, ali je ne prelazi. Da priča tim ‘običnim’, ‘pristupačnim’ jezikom, ali nije klišej – otkriva autorica, a istinitost njenih riječi moći će provjeriti čitatelji u i Rijeci, Umagu, Šibeniku i Splitu.
– Idem predstavljati tu knjigu da bih je čitala publici, ne samo da je knjižnice ‘bace’ na police i da je više nitko ne vidi. Ovo je zbirka o putovanju, no ona sad ima neki novi život, ide na svoje putovanje i samo izdanje ne bi trebao biti njen kraj – poentira pjesnikinja.
S POEZIJOM NA PUT
Mnogi sve više sumnjaju u postojanje lakoće čitanja poezije i to je samo jedan od razloga zašto pjesnici danas gube sve više poklonika, no ono što čitatelju ostaje nakon što okrene i zadnji list – neprocjenjiv je osjećaj spoznaje ljepote koja prožima.
– Htjela bih, ili se barem nadam da nakon moje zbirke čitatelju ostaje onaj osjećaj kao kad se vratiš s nekog putovanja, da mu ostane lijepo sjećanje, uspomena. Uvijek kad se vratiš s putovanja ostaje ti onaj osjećaj koji te inspirira na neka nova putovanje, ostaje ti osjećaj ispunjenja zbog nekog putovanja. Tako je i sa zbirkom. Kad je otvoriš, kao da si pošao na putovanje, a kad je zatvoriš, vratio si se na početak, tamo odakle si krenuo – zaključuje Maja.
Dva mjeseca u Brazilu za još jednu zbirku
Maja je objavljivala prije izlaska zbirke ‘Život u ruksaku’ za AGM, a dok je ta prva zbirka prolazila zadnje etape prije konačnog ulaska na listu objavljenih novih književnih naslova, autorica je započela ‘skupljati’ pjesme za neku novu zbirku putopisne poezije i to one nastale za vrijeme dvomjesečne stipendije u Brazilu. Nove kulture, način života, ljudi i događaji na novom kontinentu našli su svoje mjesto u Majinim pjesmama.
– Upoznavajući Brazil pisala sam pjesme. U početku mi se nije činilo da će to ispasti suvisla cjelina jer su to bile slike o tome što sam doživjela ujutro ili navečer, na otoku ili na moru. Međutim, kad sam se vratila, sve to iščitala i pokušala posložiti ispalo je da to doista jest zaokružena cjelina. Da vidim kako će reagirati budući, potencijalni čitatelji, ulomak sam poslala časopisu Poezija. Urednik je rekao da mu se sviđa i uskoro bi trebao biti objavljen. Uglavnom, to mi je bio poticaj da zbirku pošaljem drugim urednicima, tako da zbirka već sad ima svog izdavača – otkrila je Maja planove za dalje
