Šibenski tjednik po prvi put objavljuje zabilješku oficira KOS-a zloglasnog 9. kninskog korpusa

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Selo Kijevo palo je 26. kolovoza 1991. godine, uslijed žestokih i nemilosrdnih napada JNA pod vodstvom zloglasnog zapovjednika Ratka Mladića. Kijevo je zasuto minobacačima i topovima, a kasnije se na mjesto obrušila avijacija svom svojom silinom. Šibenski tjednik ekskluzivno donosi autentične bilješke oficira KOS-a zloglasnog 9. kninskog korpusa s majorom Stevanom Krklješom, zapovjednikom artiljerija u napadu na Kijevo. Krklješ je zarobljen u Pakovom Selu zajedno sa 16 pripadnika agresorske vojske u rujanskom ratu, a nakon što je pušten ispovjedio se svom nadređenom.

– U tijeku 27. rujna 1991. obavio sam razgovore s majorom Krklješ Stevanom, potporučnikom Jaramaz Draganom i v/o Samardžija Radomirom. Sa ostalim licima nije bilo moguće obaviti informativni razgovor jer su nakon pregleda u garnizonskoj ambulanti otišli u Medicinski centar Knin na ostale pretrage. Radi se o licima koja su bila zarobljena od strane ZNG u Pakovom Selu. Sva lica koja su bila zarobljena pretrpjela su velike udarce i zadobili ozlijede po licu, rebrima, kičmi i drugim dijelovima tijela. Psihički su svi dosta nastradali i još se ne mogu snaći gdje su i što. Povremeno se u razgovorima ‘izgube’ – piše oficir agresorske vojske.

KRKLJEŠOVA IZJAVA

Nakon uvodnog dijela oficir uvodi izjavu majora Stevana Krklješa, te je citira kao da je major sam piše, a mi tu Krklješovu izjavu donosimo u cijelosti.

– Nakon odlaska kolone tenkova sa pješadijom, moja jedinica 3 H 105 mm iz područja Žitnića ispalila je po naređenju k-ta Đukića 12 granata po Miljevcima. Oko 16.00 sati sam krenuo sa svojom kolonom u pravcu Pakova Sela bez ikakvog osiguranja. Naišli smo na jedan OT koji je nakon popravka krenuo pred nama. OT je išao oko 50 metara ispred nas. Kad smo došli na područje usjeka kod Pakovog Sela otvorena je vatra prema koloni pa i prema Pinzganeru u kojem sam bio ja i vozač Radomir Samardžija. Samardžija je odmah bio ranjen u lijevu ruku, iako sam mu naredio da poveća brzinu, on je naglo zakočio, izgubio se, te na taj način primorao i ostala četiri vozila da se naglo zaustave i približe jedno drugom. Svi smo izišli iz vozila i zauzeli zaklone da nas ne bi pogodilo. Zvali smo upomoć iz MKŠK, ali nas ‘Tabla’ nije dobro čula. Nakon vatre iz streljačkog oružja, ispaljene su tri tromblonske mine. Prva je promašila vozila, druga pala na cestu i nije eksplodirala, a treća je pogodila prvi kamion u kolo. Naredio sam da se prebacimo u šumicu s desne strane puta i ostavimo vozila i oruđa na cesti. Imali smo malo municije jer su svi uglavnom imali po jedan ili dva okvira, ostalo smo ostavili zbog brzine u kamionima. Pola nas je otišlo na jednu stranu šumice, a pola na drugu. Onda su nas napali i sa druge strane tako da smo bili u okruženju. Kada sam vidio da smo opkoljeni, a da nema municije i nema se čime pružiti otpor, na više njihovih poziva da se predamo pozvao sam vojnike da odlože oružje i predali smo se. Izašli smo na put i njih 20-ak nas je povelo pješke prema Unešiću. U Unešiću su nas skinuli do gaća, povezali lisicama, neke žicom i strpali u neku tamnu prostoriju. Tu smo ostali dva, dva i pol sata. Vrijeđali su nas i tukli kako je tko stigao, rukama i kundacima. Oko 1.00 sat odvezli su nas u nekom pravcu, tada nismo znali gdje jer su nam naredili da ne smijemo dizati glavu. Kad smo došli u Split tu su nas prebacili u dvije marice. Dok su nas prebacivali bio je špalir ljudi koji su nas tukli. U zatvor su nas smjestili u ranim jutarnjim satima i razmjestili po tri u ćelije. Tu su nam inspektori uzimali podatke i vratili nam uniforme. Do tada smo bili samo u gaćama. Tu smo bili tri dana. Dva dana smo jeli samo po jedan sendvić i pili vodu. Ležali smo na dasci. Svakodnevno su nam ‘slobodnjaci’ ulazili u ćelije i tukli nemilice.

JESU LI BILI U KIJEVU

Uglavnom pitanja koja su nam postavljana su – gdje smo krenuli, kakva je to akcija bila i slično, jesmo li bili u Kijevu, kninska politika, kako su i tko je naoružao Martićevce i Srbe u Kninu. Odgovarano je uobičajeno na pitanja i ništa se nije odalo. U Unešiću je dogovoreno da nitko ne govori da smo bili na Kijevu – završava svoje svjedočanstvo Krklješ. Major agresorske vojske o Kijevu je znao mnogo. On je 26. kolovoza zapovijedao jednom od prvih velikih agresija u Domovinskom ratu, zasuvši Kijevo projektilima sa zemlje i iz zraka. Kijevo je postalo simbolom žestokih napada agresorske vojske. Budući da smo u ovom tekstu donijeli dio autentične neprijateljske dokumentacije koja je zaplijenjena nakon rata 22 godine kasnije treba upitati jesu li institucije hrvatske države poduzele ono što su po zakonu bile dužne da bi sankcionirale u ovom slučaju Stevana Krklješa zbog sudjelovanja u razaranju hrvatskih domova i protjerivanju hrvatskog stanovništva iz Kijeva. I ukoliko nisu, zašto se nitko nije potrudio pročitati dokumentaciju s kojom istražni organi raspolažu?


Pratite nas i na društvenim mrežama:

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.