Stigavši u pokrajinu Rajasthan, točnije u Jaipur kojega još zovu i ružičasti grad (jer su mnogobrojne građevine bež i indigo plave boje), odmah sam pronašao smještaj u samome centru koji je bio toliko jeftin da sam se po prvi put pobojao što ću pronaći u svojoj sobi. Pronašao sam jedan željezni vojnički krevet, čučavac u zahodu bez vode i svijetla, jedno razbijeno zrcalo te jednog cimera. S cimerom sam se upoznao preko japanke, otada se nije više pomaknuo.
Pauk iz porodice ‘KakoSamJebenoOgromanLJigavIStravičan’ latinskog naziva ‘KrvIssovuŠtaJeOvo’ izgledao je kao neki omanji slonić s krakovima i pri upoznavanju s mojoj japankom izbacio je iz sebe dovoljnu količinu tekućine koja bi mogla poslužiti kao predjelo četveročlanoj obitelji.
Shvativši da voda u sobi ne postoji, izašao sam na ulicu i otišao u javnu kupaonu gdje sam se, za nekoliko rupija (par desetaka lipa), krenuo istuširati. Naspram ovome, tuširanje na našem Bikarcu bi zasigurno izgledalo kao jacuzzi u Hiltonu. Tu sam upoznao još dva pauka iz iste porodice. Čak mislim da sam se više zaprljao nego oprao. Nema veze – promislio sam, u Indiji sam i bit ću Indijac, pa makar to značilo i da sam prljav i rasparan.
PUT KA NIGDJE
Rajasthanska poslovica kaže: ‘Što sam postigao u životu ako nisam vidio Jaipur?’ – i zaista, impresivne građevine, okolna jezera i tvrđave na brdima čine Jaipur jednim od najpitoresknijih gradova Indije.
Pored glavnih znamenitosti i u glavnim ulicama prodavači tjerani potrebama, a katkad i očajem, putniku namjerniku nastoje prodati bilo što. Tako u istoj rečenici nude obuću, rikšu, hranu, naočale, bojanje tijela, hašiš, čaj, pa čak i prostitutku. Kad sam obišao sve važne znamenitosti u Jaipuru, odlučio sam vidjeti i drugu stranu Indije, onu o kojoj sam toliko slušao. Sljedeće jutro sam, uz zvuke komaraca i bolove u leđima, ustao i uputio se bez ijedne rupije dijametralno suprotno od glavnih ulica Jaipura. Nakon sat vremena pješačenja po ubitačnoj vrućini stigao sam u ‘nigdje’. E, baš tu sam i želio stići. Sve je iznadprosječno (čak i za Indiju) prljavo, rijetki nabadaju engleski, a djeca trče oko mene urlajući, potežući me i gađajući nekim stvrdnutim komadićima blata (ili je to kravlji izmet). Čovjeku nenaviknutom na istok ta bi situacija bila zaprepašćujuća, no ja sam sve prihvatio sa smiješkom znajući da je to djeci samo igra. Sve stanovništvo periferije grada sjatilo se da me pogleda, prouči, dotakne ili mi se barem nasmije. Na periferiji su ljudi još siromašniji nego u centru grada, no ipak, kad sam jednoga od njih pitao da mi dade malo vode jer sam žedan a nemam novca, on je pohitao u prvi dućan (nazovimo ga tako), kupio mi vodu i dao 30 rupija. Ostali su bili također spremni pomoći te su zvali svoju braću, stričeve ili prijatelje koji imaju motore (nazovimo i njih tako) da me odvezu kamo god želim. To sam iskoristio za pregledati prirodu i znamenitosti izvan samoga grada. Na kraju su me pozvali i u svoju kuću (u nedostatku bolje riječi neka bude ‘kuća’) te mi pripremili ukusan obrok – naravno, od riže – te sam ispio čaj s domaćinima.
NAKON DEVETOG SELA…
Najedenog i ‘napojenog’ s 30 rupija viška na kraju dana, vratili su me u moju sobu. Da li ovakvo iskustvo može doživjeti agencijski turist u Indiji? No, to je bio tek početak.
Nakon nekoliko dana napustio sam Jaipur i uputio se vlakom druge klase (tj. putujućim teatrom) u Udaipur na jugu Rajasthana. U vlaku sam upoznao sedamnaestogodišnjeg hinduističkog svećenika Ramzija koji je natucao engleski te me pozvao da izađem na njegovoj stanici, otprilike na pola puta do moga cilja. Obećao mi je pokazati svoj ašram koji se nalazi negdje u džungli blizu nekoga sela, dva sata vožnje autobusom od nekoga grada za kojeg nikad nisam čuo i ne pamtim mu više ime. Naravno da sam pristao!
Ašram se zaista nalazi daleko, daleko, iza devet sela – pa još devet zaseoka nakon devetog sela… pa još malo.
U raspadajućem autobusu jedva smo se dogurali do tamo, dok sam u njemu bio doslovno silovan količinom pitanja i čuđenja ljudi koji su me vidjeli. Ne vjerujem da bi i Beatlesi 60-ih gore prošli da su se tako nalazili u autobusu punom histeričnih fanova. Stigavši napokon u Ramzijev ašram usred noći prvo sam krenuo upoznati gurua. U ašramu se jako brzo pročulo za moj dolazak pa se u, i ispred guruove nastambe okupilo mnoštvo znatiželjnika.
Dobio sam vodu koju u Indiji nikako ne bi trebali piti ako nije flaširana, no stotine očiju je bilo uprto u mene iščekujući svaki moj pokret, te su mi svi govorili kako je to voda koju trebam piti (ma stvarno?) očekujući da ispijem čašu (hmm, čašu?). Što sam mogao, napio sam se i molio Višnu, Brahmu i Krišnu da me moja Crohnova bolest ne podsjeti da čeka upravo ovakve greške. Što se dogodilo… eee, sljedeći tjedan.
