Putopis Gorana Subašića: Čarobni Taj Mahal koji tjera suze na oči

Pratite nas i na društvenim mrežama:

U Indijskome vlaku druge klase stojim iz Delhija prema Agri. Da, prava riječ je ‘stojim’ jer ne mogu napisati da se krećem kad je stajanje češće nego kretnja. Pošto je Agra ‘najturističkije’ mjesto u čitavoj Indiji, jer se tamo nalazi jedna od najpoznatijih građevina svijeta i jedno od sedam novih svjetskih čuda – Taj Mahal, odlučujem iskočiti iz vlaka 50-ak kilometara prije Agre u ‘gradić’ od 2,5 milijuna stanovnika gdje se, prema legendi, rodio bog Krišna. Na stanici Mathure vlak nije posve stao pa sam morao iskočiti iz vlaka u kretnji s backpackom od 15 kilograma na leđima te sam se tom prilikom, da upotrijebim sleng: ‘razbio ko vagina’ te rasparao gaće, ruku, nogu i majicu (srećom, ionako su bili za otpad – dobro, možda ruka nije).

U Mathuri nema turista, čak me niti vozači rikše toliko ne opsjedaju, dok je gužva na ulici gora i od one u Delhiju (a mojom pojavom postala je još i gora jer svi usporavaju da dobro promotre ‘izvanzemaljca’). Propješačio sam nekoliko sati do hrama Keshav Dev koji označava Krišnino rodno mjesto. Hram je krcat Hindusima koji me gledaju kao da sam sama inkarnacija Krišne. Nedaleko od hrama upoznajem nekoliko yogija i sadhua koji me nude nekakvim opijatima za postizanje viših stanja duhovnosti (mislim da se radi o običnom hašišu). Noć sam proveo u njihovom društvu te sam rano ujutro, zbunjen i pomalo dezorijentiran, uspio uhvatiti vlak za Agru.

SUZE ZBOG TAJ MAHALA

Doći u Indiju a ne vidjeti Taj Mahal je jedan od osam smrtnih grijeha (možda sam nadodao jedan grijeh, ali Taj mi daje pravo na to). Pošto je količina turista neprobavljiva, odlučio sam tu noć ispitati zidine koje okružuju Taj ne bi li pronašao kakvu pukotinu ili ‘tajni prolaz’. U izvrsnoj knjizi Borne Bebeka autor je opisao način na koji je on, prije više od 35 godina, ušao u taj hram. Navodno su postojala nekakva vratašca na južnoj strani zidina te sam, pod okriljem noći krenuo u potragu za njima. Kako je Borna napisao: ‘neke stvari u Indiji se nikada ne mijenjaju’, pa sam tom logikom i krenuo u potragu za prolazom, bez obzira što je prošlo toliko vremena. Nažalost, neke stvari u Indiji se ipak mijenjaju jer sam, izgreban od drača i šikare, ipak pronašao vratašca – zazidana! Razočaran sam otišao na počinak da bih se ujutro digao u 4 sata i krenuo u Taj prije najezde crnih, crvenih, žutih, bijelih i svih ostalih rasa, boja i nacionalnosti. Pošlo mi je za rukom ući među prvima u kompleks Taj Mahala i doživjeti ga, koliko-toliko, bez mravinjaka.

Doživjeti Taj Mahal (ne samo vidjeti ga) iskustvo je koje čovjeku tjera suze na oči. Ogromna želja moga oca je bila vidjeti Indiju i naročito Taj Mahal. On je nedavno otišao na bolje mjesto(čak bolje i od Taj Mahala), ali znam da je u tom trenutku bio tamo sa mnom i suze više nisam mogao suspregnuti. Koliko sam samo dokumentaraca o Taju i Indiji pogledao s njim… Hram u jutarnjoj izmaglici izgleda kao da ga je netko iz drugoga svijeta postavio u naš – takva ljepota uopće ne pripada našemu svijetu i ‘nestvarno’ je najbliža riječ kojom ga mogu opisati.

ENERGIJA KOJA OBUZIMA

Ovaj impozantni spomenik vječnoj ljubavi (na drugoj strani obale je postavljen temelj za izgradnju istovjetnoga hrama samo crne boje, no Shah Jahan, graditelj hrama, doživio je očajnu sudbu – ako ne znate, proguglajte – i nikada nije niti započeo gradnju drugoga Taja) nije dovoljno samo vidjeti. Potrebno ga je osjetiti, primiti njegovu energiju, stopiti se s njim… to slova zasigurno ne mogu dočarati.

Kada sam malo došao sebi uvidio sam da je Sunce već visoko i da je već prošlo podne. Pozdravio sam se s hramom i dvjema okolnim džamijama i uputio se pješke do utvrde Agre odakle je nesretni Shah Jahan svoje posljednje godine života proveo u zatvoru s pogledom na svoje remek djelo.

Blizu utvrde prišao mi je dječak i pitao 20 rupija. Rekao sam mu da nemam i da sam žedan pa da on meni dade 20 rupija da kupim vodu. Mali prosjak je na trenutak zastao i zatim izvadio iz džepa 10 rupija: ‘za vodu’ – kaže i okrene se. Morao sam trčati za njim da ga uhvatim i vratim mu rupije. To je prava Indija, Indija za kojom tragam i zbog koje sam došao!

Pošto sam u Agri vidio sve što sam želio, a nije mi se dalo ostati u gradu gdje su lokalni stanovnici naviknuli na turiste koje samo žele opelješiti, već sutradan sam se, onim indijskim teatrom kojega zovemo vlak, uputio u pokrajinu Rajasthan, točnije u ružičasti grad Jaipur.


Pratite nas i na društvenim mrežama: