Kako ocjenjujete rad Šibenskog kazališta otkada ste na njegovom čelu, odnosno jeste li zadovoljni postignućima tijekom godine koja je na izmaku?
– Ova godina bila je vrlo uspješna, produkcijski vrlo zahtjevna po mnogočemu s obzirom da imamo zadani programski okvir koji se odnosi na broj predstava u vlastitoj produkciji, ali i ostali program. Programski to znači četiri dramske predstave u kalendarskoj godini, pretplatnička dramska i koncertna sezona, Međunarodni dječji festival, Festival klasične glazbe ‘Musica appassionata’, dramske radionice za djecu, zbor Zdravo maleni, Scena 22 i brojni drugi programi. Vjerujte, nije bilo nimalo lako jer unutar kuće radi samo 20 ljudi. Isti broj radio je i do prije samo nekoliko godina kada je produkcijski bila planirana jedna predstava u vlastitoj produkciji i brojčano manje ostalih programa. Stoga je bilo iscrpljujuće i jako smo naporno radili. No, kada se predstava ili neki drugi program postavi na pozornicu i kada se digne zastor, u tom trenutku zaboravite na svo uloženo vrijeme, živce, strpljenje i život u proteklih mjesec-dva dana te vas ispuni neopisivo zadovoljstvo.
USPJEŠNE PRODUKCIJE
Podsjetite, koje su to četiri predstave uspješno realizirane?
– Počeli smo s predstavom Pir malograđana B. Brechta u režiji Dražena Ferenčina, da bismo potom ušli u vrlo zahtjevnu produkciju predstave Mačak Džingiskan i Miki Trasi koja je izvedena na otvaranju ovogodišnjeg MDF-a. U studenom smo imali premijeru Strindbergove Gospođice Julije, a u prosincu premijernu obnovu predstave Škrtičina. Eto, četiri projekta potpuno tematski drugačija. Po meni publika je bila sjajna i jako je dobro prihvatila sve predstave, a pogotovo Mačka Džingiskana s obzirom da je tematika, ali i autorica teksta Vesna Parun vezana za ovo naše šibensko područje. Predstava je bila izuzetna, dobro osmišljenja, kvalitetna scenografski i kostimografski, a u njoj je sudjelovalo više od 30 djece iz Šibenika što je vrlo bitno naglasiti. Nakon izvedbe na ljetnoj pozornici, predstava je postala dio repertoara HNK-a u Šibeniku, a s njome ćemo ići i izvan Šibenika jer bi bila šteta da je ne vidi publika i u drugim hrvatskim gradovima.
Kako se, zapravo, financira vaša kazališna kuća?
Šibensko kazalište je proračunski korisnik. Njegov osnivač je Grad Šibenik i financira se iz gradskog proračuna. Iz proračuna se financira hladni pogon, odnosno kazališna direkcija, a u njemu su osigurana sredstva za kazališne i glazbene programe te za Međunarodni dječji festival. Pored Grada Šibenika, značajnim sredstvima financira nas Ministarstvo kulture, ona su namjenska i odnose se na programe MDF-a. Također, Ministarstvo kulture financira i dramski program koji podrazumijeva predstave u vlastitoj produkciji naše kazališne kuće te festival klasične glazbe „Musica appassionata“. Još jedan naš veliki financijer je Županija šibensko-kninska koja izdvaja novac za MDF, dramsku produkciju, kazališne radionice, zbor Zdravo maleni i za festival klasične glazbe. Ukupan proračun naše kazališne kuće za 2012. godinu iznosi 6 milijuna i 373 tisuće kuna.
S obzirom na aktualnu krizu i smanjenje proračunskih sredstava, je li bilo ‘rezanja’ sredstava za Šibensko kazalište i je li u tom kontekstu bilo problema oko realizacije planiranih programa?
– Rezanja su išla linearno prema svim korisnicima proračuna. Vrijeme u kojem živimo financijski je teško, pa nije mudro kukati i tužiti se. Treba svakako gledati pozitivno na stvari, jer ako imate ljude oko sebe bez motivacije, koji su depresivni i nesretni, koji se boje za svoju egzistenciju tada nemate ni zdravu sredinu u kojoj se može raditi i stvarati. Svi moramo biti svjesni trenutka u kojemu jesmo. Moramo pozitivno razmišljati i biti optimistični. Sigurna sam da samo velikim radom i ponekim odricanjem sutra možemo stvoriti bolje mjesto na svijetu za život. Osobno u to vjerujem, a nadam se i brojni drugi. Inače, Šibensko kazalište je realiziralo kompletan planirani program u 2012. godini. Ljudi u kulturi su se naučili snaći u zadanom okviru. Smatram da je naš proračun dobar, doista nemam pravo reći da nije. Postoje brojna druga kazališta u Hrvatskoj koja nam zavide na programskim sredstvima kojima raspolažemo. Međutim, kako se ono kaže – žena nikad nije dovoljno mršava ni dovoljno bogata, tako i u kulturi, nikad nema dovoljno novca. Ne radi se tu o nekakvoj gramzivosti ili rasipništvu, tu je riječ o tome da predstava produkcijski može biti puno spektakularnija i produkcijski bolja ukoliko je u nju uloženo više novca. No, važno je napomenuti da smo u mogućnosti programski realizirati zamišljeno, da možemo servisirati sve ono što treba – program, plaće i slično. Ali, mislim da u tehnološki napredak treba više ulagati, a to će, uvjerena sam, doći s nekim boljim vremenima.
Nedavno je iznesen podatak da je u 2012. godini Šibensko kazalište posjetilo sto tisuća građana. Je li točna ta brojka?
– To je točna brojka, ali definicija nije. Sto tisuća posjetitelja se odnosi na sve programe koje je organiziralo Šibensko kazalište, uključujući i Međunarodni dječji festivala. Brojka je okvirna, ali i reprezentativna, jer smo do nje došli na temelju prodanih ulaznica, ali i prema procjenama broja posjetitelja na programima gdje nismo naplaćivali ulaznice.
BREŠAN U HNK ŠIBENIK
Kakav će biti repertoar kazališta u 2013. godini, jeste li pripremili nekakva iznenađenja?
– Pred nama je, zasigurno, zanimljiva godina u kojoj ćemo obilježiti dvije obljetnice. Prvenstveno, to je godina Ranka Marinkovića, ali i godina u kojoj obilježavamo 100. obljetnicu rođenja Benjamina Brittena. Marinkovićevu Gloriju postavit ćemo na scenu u travnju 2013. u režiji Zorana Mužića, te svakako moram naglasiti da je posebno zadovoljstvo s njim ponovno surađivati. Podjela uloga u Gloriji je poseban ‘hit’ – to su redom svi Šibenčani koji su u mogućnosti da se u tom periodu pridruže našem malom kazalištu. Od Špire Guberine, Mate Gulina, Siniše Popovića, Franke Klarić, Jakova Bilića, Oriane Kunčić, pa do Anđelka Babačića, ali i našeg dragog prijatelja Joška Ševe. I autorski tim sastavljen je isključivo od šibenskih snaga. Dakle, imamo kompletnu šibensku ekipu koja će napraviti predstavu, a to je pokazatelj da sa svojim resursima i ljudima možemo raditi teatar, što je vrlo bitno. Pored Glorije, idemo i u koprodukciju s Gradskim kazalištem Gavella s kojim radimo jedan suvremeni tekst R. Schimmelpfenninga Push up 1-3, koji se bavi surovošću korporacijskog društva. Nadalje, u svibnju ćemo imati hrvatsku praizvedbu opere ‘Obruč se steže’ u režiji Ozrena Prohića i pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević u kojoj će od domaćih snaga igrati Martina Klarić. Nakon toga ćemo, bar se nadam, jer to još nije u potpunosti sigurno, postaviti djelo Ive Brešana ‘Veliki manevri u tijesnim ulicama’ u režiji Vinka Brešana. To mi je velika želja, nadam se da ćemo u tome uspjeti i da će to biti izuzetno dobar umjetnički uradak. Smatram da smo obvezni ponovno odati jedno poštovanje i čast Ivi Brešanu izvedbom njegova djela u Šibeniku. Ako sve bude po planu, premijera ovog djela dogodila bi se u listopadu iduće godine, čime bi na najbolji mogući način bila zaokružena priča našeg programa u toj godini.
KAZALIŠTE SE STABILIZIRALO
Po svemu sudeći vašim dolaskom na mjesto ravnateljice, Šibensko kazalište krenulo je uzlaznom putanjom. Kakve su danas reakcije onih ljudi koji su se svojedobno protivili vašem postavljanju na čelo ove temeljne kulturne ustanove u gradu?
– Ja bih vas donekle ispravila i rekla da kazalište jest u jednom određenom smislu krenulo uzlaznom putanjom, ali se i zapravo, stabiliziralo. Nema tu nekih posebnih osobnih zasluga. Mi možemo i moramo raditi kao zajednica, kao jedna kazališna obitelj jer pojedinac ne može sam stvoriti kazalište, ono mora biti rezultat doprinosa svih ljudi koji u kazalištu rade. Jedni bez drugih ne bismo mogli ovo stvoriti. Puno smo radili, to je istina. Ja imam jedan svoj sistem i poprilično sam neumorna, volim raditi, a to je odlika i svih ostalih djelatnika našeg kazališta. Vidite, u stanju sam biti u kazalištu od 0 do 24 sata. Imala sam situacije kada mi je mama u ‘tećici’ donosila ručak u kazalište jer nisam stizala ni jesti. To je, zapravo, česta praksa jer jednostavno nemam vremena živjeti nekim svojim ‘normalnim’ životom. Međutim, nije mi žao zbog toga jer vidim rezultate i vidim zadovoljstvo djelatnika i građana koji dolaze u kazalište. Smatram da je stvorena jedna pozitivna atmosfera oko kazališta zbog toga što smo napravili dobar posao svi zajedno. Inače, i prije je bilo ljudi koji su mislili da ne trebam doći na čelo ove kuće, a ima ih i danas. Nas dvoje možemo gledati istu predstavu, vama će biti odlična, a meni grozna. Tako je i s čelnim čovjekom kazališta. Neki misle da ja kao ravnateljica promišljam dobar repertoar i rad kazališta, a neki misle da to nije dobar put. No, pokazatelj su prije svega rezultati koji su dobri ili loši. Ako smo ostvarili zacrtani program, ako se traži karta više, ako financijski poslujete zakonski, uredno i u okviru zadanog proračuna, onda se samo može zaključiti da ste sa suradnicima napravili dobar posao. Oni koji su bili protiv mog imenovanja, nisu ni danas promijenili mišljenje, ali ja ovaj posao ne radim zbog njih. Radim ga zato što ga volim, zato što mislim da ga dobro radim i smatram da svi zajedno kao kolektiv od ovoga kazališta možemo napraviti dobar i prepoznatljiv teatar kakav je on, zapravo, oduvijek i bio. Ovo je kazalište na koje možemo biti ponosni i koje se trenutno svojim programima i kvalitetom visoko valoriziralo na nivou Hrvatske.
Nisam zanemarila pjevanje
Što je s vašom pjevačkom karijerom? Završili ste magisterij Muzičke akademije, vrsna ste mezosopranistica!?
– Pa to je segment moga života koji nisam zanemarila. Svakodnevno radim, vježbam i pjevam. Ipak trudim se ne pjevati prečesto u Šibeniku jer sam u svom gradu dovoljno prisutna kao ravnateljica kazališta. No, dosta pjevam izvan Šibenika. Primjerice, pjevala sam u produkciji opere Šišmiš HNK-a u Splitu. To je bilo vrlo zahtjevno jer sam svakodnevno odlazila na probe u Split. No, ne želim se odreći pjevanja, volim biti zaigrana na pozornici i pjevanje me još uvijek ispunjava jednom unutarnjom energijom i mirom te mi je velika zadovoljština.
Nova godina u kućnoj atmosferi
I za kraj, gdje ćete dočekati Novu godinu?
– Iako sam poznata kao osoba koja sebi sve isplanira u životu, nećete vjerovati da još nisam uopće razmišljala o tome. Puno bliže mi je Badnjak i Božić koje ću provesti na najopušteniji mogući način. Kod kuće ću se baviti najjednostavnijim poslovima – pravit ću fritule i peći kolače. Pokušat ću ne raditi ništa, osim, naravno, kuhati. I naravno, s obitelji ću okititi bor i pokušati uživati u ta dva neradna dana. Što se tiče dočeka Nove godine, sigurno je da neću ići izvan Šibenika. Možda će to biti kućni aranžman s prijateljicom Gordanom Pavić i njenom obitelji, a možda odemo i do Gradske vijećnice, još ćemo vidjeti.
