Vinka Klarić, Radojka Tomašević, Zosja Paić, Vesna Beader – Dodig, Sana Šupe i Luca Stošić predvođene umirovljenom profesoricom hrvatskog jezika i književnicom Jelom Brešan već osamnaest godina ‘guraju’ znanstveno – kulturne projekte u sklopu udruge ‘Šibenik – metropola mladih’. Priča o programima namijenjenim mladim, talentiranim Šibenčanima krenula je iz Zagreba 1994. godine, da bi se narednih godina nastavila samo u Šibeniku.
– Šibenik je uvijek bio otvoren prema nama. Primjetila sam da čak i ljudi koji ne prate klasičnu glazbu, koji ne dolaze na naše koncerte ili predavanja poštuju naš napor. I to jako cijenim kod Šibenčana, to što cijene vrijednu inicijativu i angažman – priznala je Jela Brešan, poznata šibenska nevjesta, supruga proslavljenog šibenskog književnika Ive Brešana.
ZATIŠJE U RATU
S projektom ‘Šibenik – metropola mladih’ počeli ste 1994. godine i nastavili s njim do danas.
Kad sam krajem 1993. godine otišla u mirovinu, bila sam u Zagrebu i došla sam na ideju kako bismo mogli pomoći mladim ljudima. Htjela sam, a kasnije su mi se pridružili i moji bivši učenici, prijateljice, poznanici, ljudi dobre volje, predstaviti te ljude u Zagrebu i Šibeniku. Tada sam srela tadašnjeg predsjednika Kluba Šibenčana Josipa Kokića i rekla sam mu o čemu razmišljam. Prihvatio je moju ideju i u sezoni 1994./1995. održali smo 11 koncerata u Zagrebu i Šibeniku. Svaki koncert održan u Zagrebu, održao se i u Šibeniku. Tada mi je zaista bilo stalo da se šibenski glazbenici predstave u Zagrebu jer u Šibeniku takvi koncerti tada nisu bila neka novost.
Međutim, Klub Šibenčana koji je financirao tu sezonu, iduće je godine morao odustati i mi smo taj projekt nastavili u Šibeniku. Zapravo je u to vrijeme u kulturnom životu grada bilo zatišje jer je tada bio rat i mi smo ga na neki način popunili jer pet koncerata u sezoni u Šibeniku nije malo, a to su sve bili kvalitetni glazbenici. I Maksim Mrvica je tako održao svoj koncert u koncertnoj dvorani ‘Vatroslava Lisinskog’ i tu ga je čuo netko važan, no ne mislimo da smo mi zaslužni za njegov uspjeh.
Je li bilo teško pronaći glazbenike kad ste počinjali s radom?
Tih prvih godina nije bilo teško jer bih se ‘razgalamila’ i razgovarala bih o tome sa svakim koga bih srela, a u Zagrebu je svaka druga osoba iz Šibenika, te su neki među njima bili moji učenici za koje sam znala da su glazbenici. Kasnije bi se, po toj liniji, preko njih, drugi javljali sami.
Jeste li imali dovoljno publike koja je pratila vaše koncerte u Šibeniku?
Kako je u to vrijeme, da tako kažem, kulturni život u Šibeniku bio ‘mršav’, a mi smo se ‘razvikali’, ‘galamili’ smo na jednom radiju, drugom, u novinama, još sam ja na ulici potezala za rukav poznanike za koje sam znala da vole klasičnu glazbu, tako da smo uvijek imali punu dvoranu. Evo, sad se ponovio takav uspjeh na koncertu Tee Slavice u Gradskoj vijećnici koja je bila puna, a još je nekoliko ljudi stajalo je na nogama. Bio je to prekrasan koncert, a to je ono što nam je i bio cilj – da takvi koncerti ispune ljude jednim lijepim osjećajem.
Jeste u tome uspjevali svaki put?
U tome smo uspjevali što god da smo radili, bilo da je riječ o koncertima, predavanjima ili tribinama. Mojim kolegicama i meni uvijek je bilo do toga da Šibeniku pokažemo koje vrijednosti ovdje ‘rastu’. Zaista vjerujem u mlade, tu populaciju volim, razumijem i mislim da sam imala dobar kontakt s njima i da je to urodilo idejom da ih predstavljamo.
LJUDI BEZ SLUHA
Kako vas je prihvatila javnost koja nije toliko naklonjena klasičnoj glazbi i jesu li vas gradske vlasti dovoljno pratile u financijskom smislu?
Klub Šibenčana financirao nas je prvu godinu, a kasnije smo se morali snalaziti. Imali smo poteškoća, ne želim nikog grditi, ali činjenica je da neki nisu razumjeli naš duh. Najvažnije, najvrjednije je bilo da se pokažu ti mladi, talentirani ljudi koji će nešto napraviti u životu, ljudi koji su već nešto napravili u karijeri, ljudi koji ne moraju napraviti karijeru kakvu ima Maksim Mrvica. Težili smo tomu da nam u publici budu srednjoškolci, eventualno studenti. Međutim, ako ne predajete u školi, nemate kontakt s učenicima i nadali smo se da će nam profesori pomoći. Koliko smo u tome uspjeli, ne znam. Nekad smo imali dosta mladih ljudi na koncertima i predavanjima, a nekad ih nije bilo. Težili smo većem broju aktivnosti, da predstavljamo, da potičemo i da Šibeniku okrijemo što sve ovdje vrijedi i da to uvijek pratimo honorarima jer sam smatrala da nije u redu da u civiliziranom svijetu glazbenici ili bilo tko drugi nastupaju bez honorara. I onda smo se morali obraćati poduzetnicima. U biti, Šibenik je lijepo odgovorio na naš projekt. Moram biti zadovoljna jer trajemo od 1994. godine i nismo se ugasili. Moram pohvaliti Županiju šibensko–kninsku, a Grad Šibenik nas je, u jednom trenutku, zaobišao.
Boli li vas, smeta li vam kad iz Grada ocijene da za vaš rad ne treba osigurati potrebna sredstva?
Ne mogu reći da boli jer sam navikla da ljudi koji o tome odlučuju vrlo često nemaju sluha za to jer oni bi trebali znati da ‘Šibenik – metropola mladih’ čini nešto što je dobro za ovaj grad, njegove ljude i za ovdašnji duh u koji vjerujem.
Bojite li se za projekt u godinama koje dolaze? Strahujete li za njegovu budućnost?
Šibenik inače smatram metropolom mladih i prije sam to mislila, te smo tako i došli do naziva udruge. Taj projekt, u obliku koji smo zamislili na početku, ne možemo ostvariti sami. Ali kada vidite sve te koncerte, predavanja, tribine, vidite da grad ipak živi s tim. Prvih smo godina možda ‘pokrivali’ ono što je tada u kulturi grada nedostajalo, možda smo bili poticaj nekomu da sam nešto napravi. Moram reći da sam se ja malo umorila pa kad to kažem svojim kolegicama, one mi kažu isto, tako da izbjegavamo to spominjati. Ali, kad se pojavi netko poput Tee Slavice, svi se angažiramo i to je tih nekoliko dama koje još uvijek rade s entuzijazmom. I zato ne možemo odbiti raditi. Mislila sam da ćemo prekinuti s radom, ali ne možemo. Moramo nastaviti.
