U povodu 19. obljetnice smrti Dražena Petrovića, a u nazočnosti polaznika škole košarke OKK Dražena Petrovića, košarkaških klubova, predstavnika Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije, položeno je cvijeće kod Draženovog spomenika na Baldekinu, a nakon toga i ispod Draženovog koša u Ulici Petra Preradovića.
Šibenski portal donosi vam integralnu, nikad u cijelosti objavljenu verziju teksta o Draženu Petroviću, napisanu za brošuru u povodu svečanog predstavljanja spomenika Kažimira Hraste ispred dvorane na Baldekinu…
Šibenik ima puno razloga biti ponosan grad. Dražen Petrović mu je uz ponos darovao i trenutke nezaboravne sreće. Nisu svi voljeli košarku, ali svi su voljeli Dražena; njegov dugi korak po obaveznoj svakodnevnoj relaciji od Primove radnje do Radio Šibenika, njegov široki bijeli osmijeh, njegovu smiješnu kovrčavu kosu, njegovu mladost. Šibenik je disao uz Dražena, živio s njim, oživio, postao bitan, euforičan… sretan.
I bez ona dva slobodna bacanja u finalu protiv Bosne, i bez onih 39 ubačenih koševa na toj slavnoj i nesretnoj utakmici u travnju ’83., Dražen bi u srcima prepunih tribina bio div s Baldekina. Ipak, ta dva pogođena, nepravdom izbrisana koša učinila su da iz dvorane izađe na ramenima publike, a s tih se visina do danas nije spustio. Bilo je kasnije Cibone i Reala, Blazersa i Netsa, ali za Šibenčane Dražen nikad nije skinuo svoj narančasti dres s četvorkom na leđima.
Ako je istina da se prva ljubav nikada ne zaboravlja, onda je Šibenik ostao u meni od prvih dana. Teško je zaboraviti te prve dane, sve one sate koje sam proveo na parketu. Lopta, koš i ja. Šibenik je odredio moju karijeru i pokazao put. I to je priča koja nema kraja. Tako je govorio kada je odlazio. Za cijeli svijet veliki, za Šibenčane zauvijek njihov Mali.
U srebrnoj viziji Kažimira Hraste, Dražen se konačno vratio na Baldekin. Vratio se u prve dane, vratio se na klupu koju je napustio već s petnaest godina, vodeći Šibenku prema danima slave. Vratio se na prve treninge kada je Aci dodavao loptu, kada su odjeci njegovih šutiranja dvoranom odzvanjali do kasno u noć, kada je ujutro prije škole svraćao pogoditi još koje slobodno. Bio je radišan, uporan, neumoran, stalno na Baldekinu. Sada je opet tu. Doma.
Govore li turistički vodiči svojim grupama, kad se odmaknu od Katedrale, da se nalaze u gradu košarkaškog Mozarta? U gradu igrača koji je Šibenku dva puta doveo u finale Kupa Radivoja Koraća, s Cibonom tri puta osvajao vrh Europe, s reprezentacijom bivše države harao svjetskim dvoranama, Hrvatsku doveo do legendarnog srebra u Barceloni, Houston Rocketsima ‘uvalio’ 44 koša, zadavao probleme Michaelu Jordanu… Ne govore? Trebali bi…
Je li nas Dražen zbilja napustio? Teško da taj dan, taj tragični trenutak, taj 7. lipanj 1993., kada su se u očima svih Šibenčana caklile suze, može odnijeti i njegovu nepodnošljivu lakoću driblinga, njegovo sigurno ciljanje koša, njegov dugačak korak preko Poljane, njegovu siluetu po gradskim ulicama. Ne, nije nas napustio, zauvijek je ostao tu.
Lipovac ga je smjestio u Lausanni uz Ženevsko jezero, Amerikanci su ga primili u kuću slavnih, pred Draženovim domom u Zagrebu ovjekovječen je u svom savršenom skok-šutu. Hrastino djelo vraća ga na Baldekin, u njegov Krešimirov grad. Draženov grad. Tamo gdje je sve počelo i gdje za Šibenčane nije nikad završilo.
