Kubanci su veseo narod. To sam barem godinama slušao od prijatelja i kolega koji su se mahom nasukavali na plaže tog otočnog polusvijeta (rijetki bi se odvažili odlijepiti se od obale i pansionskog smještaja i zaputiti prema unutrašnjosti ili nekom od većih gradova osim Havane – kao i ja ovaj put, uostalom). Doduše, gospođa koja mi je po dolasku na aerodrom u Varaderu pregledavala putne dokumente je prije bila nalik onim manje raspoloženim damama po baldekinskim samoposlugama – poslovično gunđava, s naglašenom potrebom da sa svima podijeli svoje frustracije. Ali to je bila samo varka, ili barem tek jedna od brojnih proturječnosti s kojima sam se susreo na ovom putu. Jer, čim sam izašao iz zgrade zračne luke, sve je nekako živnulo. Vozači autobusa su se okupljali u manjim ili većim grupicama, pretpostavljam olajavali odsutne kolege ili rješavali privatne i svjetske probleme, baš kao i oni naši (samo što su ovi bili osjetno prijatniji). Ulični prodavači su salijetali žedne turiste i nudili skupe pive i sokove. Sve je vrvjelo aktivnošću, a ja sam već zamišljao da i taj kaos ima neki poseban ritam.
Tjedan dana koji sam proveo na ovom najsjevernijem karipskom otoku sam podijelio između Varadera i Havane. Mada sam proveo dvostruko više vremena u ovom prvom, samo dva dana u Havani su ostavila znatno dublji dojam, i na mene i na društvo s kojim sam išao. Havana (ili Habana, kako je lokalci zovu) je isprebijana i ofucana, ali istovremeno dostojanstvena, dama sjeverne Amerike. Možda je ovaj opis pomalo melodramatičan, ali prvo što mi je palo na pamet nakon što je autobus izašao iz tunela i skrenuo na Malecon (riva duga nekih 5 kilometara) je bilo ‘ovaj grad je prošao kroz rat’. Mnoge zgrade ne samo da su oronule, nego djeluju kao da su granatirane, opožarene, u raspadu.
Istovremeno, Havana bi se svojim izgledom mogla nositi s mnogim europskim metropolama kad bi se u nju uložilo. U starom gradu (Havana Vieja) se španjolska kolonijalna arhitektura preklapa s neo-klasičnim, čak art deco kombinacijama, a sve je skupa oivčeno nekolicinom utvrda, uključujući onu poznatu La Cabañu u kojoj je Che Guevara 1959. dijelio netom sklepanu revolucionarnu pravdu. Naravno, što dalje od glavnih atrakcija, to su zgrade ruševnije, ulice izrovanije, a neimaština očiglednija, iako i ovi kvartovi ostavljaju dojam centra. Svejedno, živa muzika dolazi iz svih pravaca, što improvizirana, za vlastitu dušu, što za zaradu. Na obali, uz bulevar na Maleconu nižu se hoteli i podsjećaju na Miami ili Tel Aviv, mada bez pješčanih plaža. Konačno, Miramar, nekoć elitni kvart, prepun je vila obraslih u tropsku vegetaciju, među kojima se, kao šaka u oko, uzdiže bivša Sovjetska ambasada građena u konstruktivističnom stilu. Neki kažu da ih betonska grdosija podsjeća na mač, iako bi oni zlonamjerni prije u njoj vidjeli bocu kakve žestice (ipak su je projektirali Rusi).
KAKO BOG ŽELI
Havana je gradina. Od našeg hotela u Miramaru do El Capitolia u starom gradu (bivši parlament koji asocira na američki Capitol) nam je redovno trebalo preko pola sata taksijem (cijena 10 CUC – kubanskih konvertibilnih pesosa, ili oko 8 Eura). Svakome tko nakratko boravi u kubanskoj metropoli taksisti će najvjerojatnije biti glavni izvor informacija. U našem slučaju je pomoglo to što smo malo nabadali španjolski.
– U Kubi se živi kako bog želi. Sutra ćemo jesti… ako bog bude dao. Ali ovdje kod nas postoji samo jedan bog – tako nam govori Mario, dok sjedi za volanom uvjerljivo najrasklimanijeg od svih američkih automobila iz 50-tih kojim smo se imali zadovoljstvo voziti (pri ulasku sam pazio da se ne porežem na hrđu a kad sam zatvorio vrata, jaz između njih i karoserije je iznosio barem centimetar). Njegovo nezadovoljstvo je isprva bilo umotano u tanki sloj šale.Vremenom se okuražio i počeo žaliti na niske plaće (kaže 12 CUC mjesečno, iako je onima koji rade u turizmu znatno bolje), nemogućnost nabavke osnovnih namirnica, pričao nam o sestri koja živi u Miamiju, i kojoj bi otišao sutra da se ne mora brinuti o majci. Svejedno, veli, ima 47 godina, ali se više smije, pleše i seksa od bilo koga drugoga. Kad je bal…
I noćni život je podvojen kao i sve ostalo. Iste večeri smo iskusili ono što je djelovalo kao i najbolje i najgore što Havana ima za ponuditi. S jedne strane, sa starijim dijelom naše ekipe smo proveli poprilično dosadnih par sati u razvikanom kabareu Tropicana. Uštavljeni kočoperni mužjaci i atraktivne, uglavnom tamnopute, plesačice su nas ‘zabavljale’ jedno dva sata programom čija je energija bila obrnuto proporcionalna glamuru njihovih kostima. Srećom, pala je kiša i predviđeni plesnjak na otvorenom je otkazan, što je otvorilo put ka našem slijedećem, znatno interesantnijem, odredištu. Na nagovor jednog od prijatelja smo se zaputili u pravcu jazz kluba La Zorra y El Cuervo u blizini Malecona. Bend je izvodio afro-kubansku jazz fuziju koja je iz naših glava odagnala i zadnji trag štufosti što smo je vukli još od Tropicane. Savršeni talenti, na svim instrumentima, divlje improvizacije, odličan gostujući bubnjar, sve je bilo na zavidnom nivou (Grupa je bila Bellita y Jazztumbata, ima ih na Youtubeu, pogledajte i poslušajte).
MCDONALDS HOTELI
Nakon dva dana u glavnome gradu smo se konačno otkotrljali niz auto-cestu do Varadera (strateški smo isplanirali piš-pauzu na mostu Bacanayagua, gdje služe najbolje piña colade koje sam ikad okusio, po principu ‘frape spremamo mi, rum vam evo i dozirajte sami’) i našeg ‘all inclusive’ hotela. Sam Varadero je na poluotoku dugom oko 20 kilometara i širokom svega pola do jedan kilometar. Čitavom dužinom su načičkani hoteli, a tamo gdje ih nema, grade se novi, tako da se jedva može naći djelić plaže koji se može nazvati prirodnim. Dalmatincima bi znatno čudniji bio sam doživljaj obale. Jedina sličnost između ovog primorja i našeg je da je more slano i mokro. Sve drugo nekako fali; i miris mora (ovdje je puno blaži); i zvuci, što galeba, što cvrčaka; i aroma vegetacije (palme izgledaju egzotično, ali je onaj gusti buke borovine i smrike nezamjenjiv). Čak je i zvuk valova drugačiji. Ovdje više asocira na huk vodopada nego na ono ritmično ljuljanje na koje smo navikli otkad smo bili djeca.
U neku ruku ta sterilnost je prikladna atmosferi pansionskog smještaja. Sve je planirano, od dnevnih objeda, preko ‘zabave’, sve do pravila ponašanja na plaži. Logično je da ne žele da im se svaki tjedan utopi par gostiju, ali tek nešto veći valovi su značili zabranu pristupa moru i histerično zviždanje djelatnika hotela. Inače, u Varaderu su posjetitelji većinom iz Kanade (iz Amerike nema direktnih letova za Kubu). U našem hotelu su to bili uglavnom mlađi ljudi, od 20 do 25 godina, razvaljeni od alkohola, koji su se gegali od bara do bara s ogromnim termosicama punim ruma, vodke ili piva. Nije ni čudo što ih lokalci teško podnose. Najgore od svega je da se ustvari ne može nigdje pobjeći. Sam grad Varadero nije bitno drugačiji od pansiona. Jednom smo unajmili par skutera (od četiri su nam se tri pokvarila u prvih sat vremena), ali hotele po McDonald’s matrici nismo mogli izbjeći.
Naravno, Kuba je mnogo više od ovoga, čak ako se čovjek drži samo Havane. Fascinantni vremeplov, zatvor bez zidova, non-stop koncertna dvorana, zadnji trzaj real-socijalizma – Kuba je sve to, sigurno i mnogo više. Ali ove, baš ovakve, vremenske kapsule uskoro neće više biti. Danas su stanovnici Kube stješnjeni između još uvijek represivnog režima i (rekao bih brutalnijih) američkih sankcija. To da će se stvari promijeniti kad stara garda pređe u vječnu penziju je van sumnje. Kako i u kojem pravcu, hoće li ljudima biti bolje ili gore, to već možemo samo nagađati. Povijesnom voajeru u meni je drago da sam vidio to što jesam prije suštinskih promjena.
