Vojin Jelić, hrvatski prozaik, pjesnik i publicist, umro je na današnji dan 2004. godine u Zagrebu. Rođen je u Kninu 27. studenoga 1921. godine. Gimnaziju je završio u Šibeniku. Studirao je u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je i diplomirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu.
Jelić spada u istaknute pripovjedače poslijeratne hrvatske proze, koji je u svojim romanima i pripovijetkama dao sliku seoskog života u ljudi sa škrtog kamenjara kninskog dijela dalmatinskog zaleđa. Posebno se bavio folklornom tematikom i preispitvanjem djelovanja mita u kulturi Srba u Hrvatskoj.
Njegova djela su prvi roman ‘Anđeli lijepo pjevaju’ (1953), zbirke novela ‘Ljudi kamenjara’, ‘Limeni pijetao’ i ‘Gorki bajami’. U posljednjoj knjizi, ‘Pogledaj svoje ruke’ (1996) u prozno-dokumentarističkoj formi tretira ‘srpsko pitanje’ nakon uspostave samostalne Hrvatske.
Jelićev prvi roman ‘Anđeli lijepo pjevaju’ kritika jednodušno ocjenjuje njegovim najznačajnijim djelom i ujedno nezaobilaznim romanom novije hrvatske književnosti. Sudeći po brojnim izdanjima ovog proznog pandana Goranovoj ‘Jami’, sličnog je mišljenja bila i čitateljska publika.
Dominantni motiv Jelićeva književnog opusa je život Srba u Kninskoj krajini, njihova ‘sudbinska zaturenost’ i tragična nesposobnost da se otrgnu zovu mita i ‘đendarskom’ obrascu ponašanja. U svojem romanu ‘Pogledaj svoje ruke’ Jelić prati život Srba u Kninskoj krajini koncentrirajući se na razdoblje od 1989.do kolovoza 1995. i njihovu nesposobnost da se otrgnu zovu mita pravoslavlja i beogradske politike. Našavši se ‘s onu stranu cijeloga svijeta’ oni su sami sebi iskopali groblje, što ih dovodi do nestanka iz zavičaja i okončanja njihove sveukupne novije povijesti.
