Emisija “Ritam srca” nominirana je za Večernjakovu ružu u kategoriji radijske emisije godine, a tim povodom Večernji.hr objavio je intervju s urednikom i voditeljem Antoniom Lučićem.
Jedne davne nedjelje u kolovozu 1995., nakon dužih priprema, u radijskom eteru odrađena je pilot-emisija o poeziji “Ritam srca”. Slušatelji su redakciju zasuli pismima i emisija je krenula u svoj život. Njezin urednik i voditelj Antonio Lučić tada nije ni slutio da će ta priča u programu šibenskog Radio Ritma trajati, evo, punih trideset godina, piše Večernji.hr
Imate neke posebne pripreme za proslavu 30. godišnjice emisije?
Već godinu dana u eteru mantram o važnosti obilježavanja te godišnjice pa sam si dao zadatak da to skupa s upravom isplaniramo i nakon ljetne stanke dostojno proslavimo. Ujedno sam obećao i dva iznenađenja, plan je da to bude posebna i svečana večer, a mjesto i datum tek ćemo odrediti. Uglavnom, pored gostiju, ponovo će se preslušavati retro isječci iz pojedinih razdoblja emisije. Arhiva je ogromna i gotovo je nemoguće svesti je u nekakav presjek, ali ovoliki vremenski period trajanja zaslužuje neki svoj rezime.
Poezija je većini ljudi nejasna, kao i ljudi koji je pišu ili čitaju, kako ste ipak uspjeli naći formulu dugovječnosti i zainteresirati ljude za poeziju?
Poezija kao književna kategorija danas je po nekima mrtva, a po drugima nikad življa. Kroz stoljeća je poezija kao oblik umjetnosti uvijek bila sjena čovjeka koja ga prati. Uglavnom, u emisiji se nikada ništa ne forsira, osim želje da se ide dalje, uz akcent na onima kojima je pisanje usputna životna strast ili filozofija življenja.
Kakav je feedback slušatelja? Sluša vas se online čak i u Njemačkoj, Francuskoj, Americi…
Eho slušatelja mijenjao se u skladu s razvojem tehnologije. Počeci su bili standardni, slanje pisama i telefonski pozivi. To analogno doba imalo je svoju čar iako je daleko teže bilo kreirati radijski program. Razvojem interneta i društvenih mreža sve je to eksplodiralo na puno višem nivou, ali i dalje je onaj kontakt uživo u eteru svima najdraži jer njega ne možete režirati. Društvene mreže danas su preuzele većinu komunikacije, one mi dođu kao neki drugi virtualni eter koji godinama nastojim nadostaviti pisanjem i sadržajima.
Kada ste se i kako vi zarazili poezijom?
Poezija ili “potreba za zapisivanjem” valjda je urođena karakterna crta. Čini mi se da to nije nečiji izbor kao zanimanje, to je više neki oblik stalne potrebe da se nešto zapiše. Još za školskih dana primijetio sam kod sebe baš to, a onda sam u srednjoj školi u jednoj zbirci Arsena Dedića pronašao izvadak koji je postao jedan citat po kojem ravnam sve ovo, kao opravdanje, kao objašnjenje.
I sami pišete poeziju?
Rijetko, s odmakom, po utisku, po nalogu trećeg oka. Sve što napišem, naravno, odmah ide u emisiju, tako stajući u red sličnih možda posredno hrabrim one koji sumnjaju u sebe. Teme koje provlačim uvijek su, čini mi se, neka borba s negacijama i nepravdama života, u kojoj god sferi se događale, ljubavnoj, obiteljskoj, socijalnoj… Dakle, sve što svatko od nas proživljava kroz neke svoje katarze, ali uokvireno u rimu.
Što je za vas pisanje, neka vrsta bijega od stvarnosti?
Pisanje je mnogima oblik kreativnog izražavanja, manje je bijeg od stvarnosti kako inače glasi predrasuda koja se često provlači kao definicija. Svi ljudi koje sam sretao sve ovo vrijeme, od tekstopisaca za glazbu do neafirmiranih autora, uvijek su isticali osobnu zadovoljštinu kada uspiju baš pjesmom reći ono što “običnim” rječnikom ne mogu. A poezija je uvijek nečija ogoljena istina.
Ima nešto i u samom Šibeniku koji očito inspirativno utječe na ljude jer grad je dao brojne pjesnike, spomenimo samo Vesnu Parun i Arsena Dedića.
Stalno se referiram na tu činjenicu da toliko dugo uređujem i vodim ovu emisiju u Arsenovu Šibeniku. On sam kao institucija, ne samo kao kantautor, zadužio nas je svojim životom. Takav jedan neusporediv autor u malom gradu čini se još većim, na ponos svima nama. Znam reći da u Dalmaciji, kada živiš u toj čaroliji dodira mora i kopna, sa svim onim kamenim ukrasima starog grada, čovjek ponekad ima potrebu da pjeva, makar i mrmljao, ali tim izražavanjem pokazuje da je sretan.
Kako ste se zarazili radijem i prvi put došli pred mikrofon?
Još kao dijete radio je u mojoj mašti bio čudo, stalno sam mijenjao stanice i futuristički zamišljao ljude koji tamo negdje nešto govore. Međutim, sjećam se, sada već kroz maglu, prvog sjedanja za mikrofon i tog osjećaja kao da sam tu nekako “već bio”. Bilo je to još za školskih dana, a kada vam se radijski virus uvuče u uši, to je neizlječivo.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.
