Kažu da je svaka Nova godina svojevrsna mini prilika za novi početak,idealno vrijeme da sami sebi kažemo da ćemo od 1. siječnja neke stvari raditi drugačije, promijeniti možda neke loše navike, donijeti dobre odluke i njih se pridržavati, počevši od sitnica koje su nam osobno važne, pa sve do većih stvari koje uključuju druge ljude. Danas bih pisala o ovome posljednjem, jer mislim da nas upravo činjenica kakvi smo prema drugim ljudima određuje i definira kao osobu. Kako uopće donijeti novogodišnju odluku koja uključuje druge ljude? Iskreno, mislim da je lakše smanjiti slatko nego provesti u zbilju nakanu da odlučujemo poraditi na svojim međuljudskim odnosima. Tu prvenstveno mislim na odnos prema svojim najbližima-dakle onima koji su svakodnevno, u najvećoj mjeri izloženi našim boljim i lošijim danima, promjenama raspoloženja, radostima, ljutnjama, problemima… oni su kao zrcalo onog što sami proživljavamo i svaki, baš svaki naš osjećaj se reflektira na njima, bili mi svjesni toga ili ne. Oni su jednostavno – prvi na udaru. Oni su također i prvi od kojih treba početi. Baš kao što se kuća gradi od temelja, a ne od krova, tako i mi samo moramo sami sebi pošteno priznati u čemo smo falili, (to nije uvijek lako!) i pokušati, dan po dan, na tome poraditi. Skladni obiteljski odnosi uvelike su vrijedni tog truda – nije isto kakvi ujutro krećete među druge ljude, mir i bolje raspoloženje u startu će se odraziti i na vaše odnose s drugima. Ako ste se već na početku dana uspjeli posvađati sa supružnikom, roditeljima, djecom, bukvalno govoreći, narogušeni krećete u svijet. Kakvu poruku time šaljemo drugim ljudima?
BITI OBZIRNIJI
Najmanje što možemo je – biti obzirniji, ljubazniji, srdačniji, ne izreći baš sve što nam padne na pamet iz obzira prema sugovorniku i njegovim osjećajima, stati na loptu – dakle ponekad znati reći ‘oprosti’ kad pretjeramo (znati i prepoznati trenutak kad smo pretjerali), također znati zahvaliti i na sitnicama koje tako često uzimamo zdravo za gotovo, uzimamo ih pod normalno, a one su tražile da netko u njih uloži trud. Koji mi najčešće ni ne primjetimo.
Toliko što se tiče odnosa s najbližima. Naravno da se njihovim poboljšanjem neće riješiti naši problemi, nećemo imati više novca i plaćati račune a ni kredite, no jednostavno ćemo-i mi i naši najbliži, započeti dan u miru.Nije li to nešto što zapravo svatko od nas može učiniti?
Osobno baš nisam tip od novogodišnjih odluka. Kad baš nešto odlučim promijeniti onda krenem ‘od danas’. No vezano za temu, bila sam prije nekog vremena odlučila da ću biti strpljivija s mužem i djecom (bili oni takvi istovremeno sa mnom ili ne, to već spada u sferu umjetnosti, no nije neizvedivo). I tako sam se trudila. Više sam ugađala drugima, na svim razinama. Nastojala sam da ne budem nervozna i sključena prema drugima dok radim, da više odšutim (onima koji me poznaju znaju koliki mi napor to pričinjava – zbilja, mislim da bih se lakše popela na Mt Everest nego uvježbala umijeće da ne ‘uzvratim na prvu’). Moram priznati da su počeci bili katastrofalni. Svi su me gazili kao malog miša, uživajući dok traje. Ja sam pokornički stisnula zube i akumuliranu energiju odlučila istresti u pečenje nekog finog kolača-sin broj 1 i 2 ionako zbog intezivnog bavljenja sportom izgledaju kao da su pobjegli iz Bijafre-pa sam pomislila, eto, dvije muhe jednim udarcem, i prionula inače za mene ne baš omiljenom poslu (kao osobi koja energiju crpi iz trenutne inspiracije i kreativnog kaosa koji je za mene u biti uređeni Kozmos ne sjeda mi najbolje aktivnost koja od mene iziskuje da u nešto usipam 27 deka nečeg, a da se istovremeno ne počnem pitati zašto nije napisan paran ili okrugliji broj), no uglavnom, ispekla sam Lambada kolač. Začudo mi je uspio, naranče u kuhinji izgledale su kao da su preživjele navalu Tatara, ja sva blažena svojim umijećem, nudim ukućane. Prvi je došao muž, pojeo dva kolača, rekao da mu je baš fino, i nikad mu više nije ni primirisao. Sin broj 1 je uviđavno žvakao jednu kocku i nakon pola sata rekao da je ‘sit i da ne može više’, sin broj 2 bio je mudriji i samo je frknuo nosom ni ne pokušavaši probati, i samo me namjera kćeri broj 3 da barem pojede šlag sa šarenim točkicama i blažena strpljivost sina broj 4 koji je oduševljeno jeo kolač (iako ovako nije kapacitet da mu ozbiljno naškodi, a nije baš ni izbirljiv, no namjera je bitna) spriječila u tome da ne zafitiljim Lambadu ravno u vreću. Zašto pišem o tako nečemu trivijalnom kao što je kolač? Zato što sam na tom primjeru vježbala strpljenje. A ono je jako bitno, i na početku našeg osobnog preporoda bez njega nećemo daleko odmaknuti.
POZITIVNE PROMJENE
S kolačem ili bez, s vremenom sam počela primjećivati pozitivne promjene. Nekako je klima u kući postala mirnija, odnosi više uravnoteženi i shvatila sam još jednom, te spoznaje nikad dosta, da samo radom na sebi postajem onakav primjer kakav želim i biti svojoj djeci.
I nema teorije da se to ne odrazi i na vašu okolinu. Jednostavno nema. Bude onda i više strpljenja prema drugima, bude i više osmijeha i srdačnosti, i na kraju i svijet oko vas postaje ljepši. Nije li to najljepša – i ona zaista bitna- novogodišnja odluka koju možemo donijeti? Dakle-manje sebičnosti, a više sebedarja, manje svađe a više razgovora, manje vikanja a više smijeha,manje zlobe a više dobrohotnosti… manje sebe – a više drugih. Nije ni toliko teško, svi to imamo u sebi. Svi iskonski želimo biti voljeni i uvaženi i znati podijeliti takve osjećaje i s drugima, bitno je znati pokrenuti u sebi onaj kotačić dobrote koji će kroz neko vrijeme, obećajem, postati brzi vlak u čijoj vožnji ne možemo nego uživati. Što je najvažnije, da počnete živjeti na taj način i ne morate čekati 1. siječnja. Ljubav, sreća, radost i mir kategorije su kojima nije bitan datum. Bitno je samo na njih se – odlučiti.
