Kada se kroz ulicu skalinama popnete navrh Dobrića, zapne vam oko na prijatne velike prozore kavane ‘Medulić’. Kao što je rijetkost ulice kojom ste se popeli, da ima veliki broj neženja vlasnika trgovina i kućevlasnika; tako se i kavana ‘Medulić’ odlikuje posjetom skoro sve samih ljudi bez nježnog kućnog kormila i koji još nisu okusili slasti bračnog zagrljaja. Tako krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, piše šibenski novinar Manfred Makale i kaže da je i slavni Šibenčanin Andrija Medulić također morao biti neoženjen, jer je puno ‘lutao po Europi’ onog doba i njegove se slike nalaze po cijelom svijetu. A u Šibeniku je njegovim imenom nazvana poznata gradska kavana i još jedna ulica.
Opisujući je tridesetih godina kao kavanu šibenskih neženja, piše Makale da već ujutro ranije, dok drugi kvartovi spavaju, Medulić oživljava. U njoj je starih momaka koji dugo ne leže, pa porane u kavanu. Navikli su već jedan na drugog, i odmah zarana čuje se kavanom razgovor o svim mogućim događajima. Bilo gradskim, bilo svjetskim. Sve dolazi na tapet, osim obiteljskih razgovora koji se odnose na svakodnevicu u kući.
A čim se krene na posao, kavana ‘Medulić’ brzo promijeni svoj izgled. Nadođe gradska mladež, koja još nije ni stigla dobiti priliku za zaploviti u bračne vode. Puni su prozori kavane i svi stolovi. Kao u kakvom lijepom izlogu poredaju se uz prozor crni i plavi i nema djevojke koja prođe pored kavane, a da ne baci pogled na šibenske mladiće.
KAVANSKI GOSTI
Ipak, zapisao je Makale, najinteresantnije je doba dana u ovom hramu slavnog Medulića: poslije podne. To su oni pravi kavanski gosti, koji traže dobru crnu kavu i čiste, skoro nove karte za briškulu. Lako je zadovoljiti oženjenog gosta, taj je već naučen kod kuće što može tražiti i što može dobiti. No, teško je onima u Meduliću ugoditi. Jedan hoće svijetli kapuciner, drugi tamni, jedan pasirani, jedan jako vrući, drugi mlaki, nekome je crna kava prejaka, drugome preslaba i šjor Niko mora u kuhinji držati najmanje dvadeset raznih posuda da sve svoje supatnike zadovolji. Kako je i on neženja, zna najbolje po sebi. A kad zasjednu za stol i zaigraju partiju karata, karte trebaju biti čiste i svijetle, inače se diže bura i oluja. Šibenskim starim momcima tako prođe vrijeme do večeri. Našalio se Makale kada je rekao da se ovdje izliječe, a puno ih kavanu ‘Medulić’ zovu i momački sanatorij. Da nema ove kavane, mnogi od njih bi se bili poženili ili bi od očaja pobjegli u brdo Kamenar. Ovako žive kao u jednoj obitelji i poprimaju sve navike udobnosti i mrmljanja, kako u nekom bračnom gnijezdu.
Kavana ‘Medulić’ bila je i svojevrsni glas javnosti. Iz nje je u grad znala poletjeti i osuda i povlađivanje. Parafrazirao je pisac Šenoinu ‘Čuvaj se senjske ruke’ u šibensku ‘Čuvaj se ti osude kavane Medulić’. Nažalost, u svojim šibenskim zapisima Makale se nije pozabavio Narodnom kavanom, glavnom gradskom kavanom koja se nalazila na samoj Poljani. U njoj se, kao uostalom u svakoj kavani, prije nego je televizijska slika ušla u naše domove i iz temelja promijenila ritam svakodnevice, kreiralo gradsko javno mnijenje. Za razliku od Narodne kavane, koja je krajnje nepotrebno porušena, Kavana Medulić je preživjela do danas. Međutim, samo imenom. Sve drugo se promijenilo. Doduše, danas ima puno više neženja nego u zlatno doba kavane ‘Medulić’, ali su očito ravnomjerno raspoređeni po gradskim kafićima, od kojih se niti jedan danas ne naziva kafićem gradskih neženja. No, kako je počelo, ni to nije za odbaciti.
TRADICIJA
Ako je tradicija, piše Zenić u ‘Starom Šibeniku’, kao posredovanje prošlosti u sadašnjosti, svojevrsni orijentir u traženju odgovora na izazove budućnosti, onda je priča o ulicama i trgovima starog Šibenika, ujedno i žudnja za ljepšim i boljim, novim zlatnim dobom vječno mladoga Krešimirova grada. Ulicama i trgovima svakako valja dodati i priče o kavanama, odnosno danas kafićima u povijesnoj jezgri grada. Naravno, sve čeka nekoga da napravi pravu inventuru i pokuša sagledati ulogu kavana i kafića u oblikovanju javnog mnijenja i gradskih priča u (post)modernom Šibeniku.
