Centralni događaj prošlog tjedna bilo je nedjeljno popodne u dvorani na Baldekinu. Tamo je GKK Šibenik igrao ključnu utakmicu za povratak u najviši rang hrvatske košarke. Prepune tribine uz vrhunsku podršku onih najvjernijih, Šibenskih Funcuta, cijelu su utakmicu nosile svoju momčad do jedinog mogućeg rezultata, pobjede s kojom je GKK Šibenik uhvatio prvu poziciju na ljestvici. U dvorani, nepromijenjenoj od slavnih dana Šibenke, bili smo svi mi sretnici koji smo uspjeli doći do ulaznice i kojima je sport još uvijek način života. Jedna naoko mala drugoligaška utakmica podigla je cijeli grad na noge.
SVE JE BILO KAO NEKAD
Imao sam samo 14 godina kad je Šibenka pobijedila Bosnu u dramatičnoj završnici finala i postala prvak bivše države. Mislima mi još uvijek prolaze muk i tišina koja je parala dvoranu dok smo čekali ishod Draženovih slobodnih bacanja. Kao i neopisiva sreća i veselje nakon što je Dražen ubacio oba. Trideset godina poslije, ispod starog i ugaslog semafora, njegov dres s brojem 4 ubija i zadnju nadu onima što na Baldekin dolaze po bodove. A bodovi i pobjeda su i u nedjelju popodne ostali u Šibeniku. Puno je bilo sličnosti između ove dvije ‘povijesne’ utakmice. Isti, legendarni viseći koševi, ludo navijanje i poneka sitna provokacija upućena gostima, montažne tribine ispod koševa. Ali najsličniji detalj vidio sam u magičnom broju 4. Ovaj put na mlađahnim leđima Martina Junakovića. Stavimo na stranu njegovih 28 poena i desetak asistencija. Ono što me fasciniralo je energija, brzina i pamet kojom je ovaj mladić vodio Šibenik do pobjede. Kad je bilo gusto, poput Dražena nekad, uzeo je stvar u svoje ruke i pogodio. Kad je trebalo smiriti igru i zabiti siguran koš, lakoćom je razigravao suigrače. O obrani i želji da je igra, bolje od mene govore grčevi i prisilni kratki odmor pred sam kraj utakmice. Čak me i način kojim je proslavljao svaki poen svoje momčadi neodoljivo podsjetio na Draženovu stisnutu desnicu i dizanje ruku prema tribini.
POKAZALI JEDINSTVO
U samoj završnici preuzeo je potpunu odgovornost i poput Dražena pogodio ključno slobodno bacanje. Teško je, s obzirom na Draženovu veličinu bilo koga usporediti s njim, ali moram priznati da me odavno, jedan tako mladi, neiskusni sportaš nije toliko oduševio. Na kraju, iskrene čestitke za ovaj uspjeh zaslužuju prije svih njegovi suigrači, treneri Šarin, Jurić i Maleš te sportski direktor Zoran Kalpić. Kao i članovi Uprave kluba ali i svi oni koji su dolaskom na Baldekin pokazali jedinstvo, snagu i moć Šibenika. Svi oni koji su po tko zna koji put svjedočili neiscrpnom talentu koji se rađa i odgaja u ovom gradu. Nadam se i vjerujem da na ovakve lijepe trenutke nećemo opet čekati tolike godine.
