‘Meteori padaju na zemlju! Papa dao ostavku! Ljudi bez posla opet svakim danom sve više i više. Neće ovo na dobro, ovo je kraj svita,ovo su ona zadnja vrimena’. Slušam ove aktualnosti svakodnevno zadnja dva tjedna. I smijem se! Možda i jest sve to tako, pa što onda? Možemo li spriječiti ta ‘zadnja vremena’ da se ne dogode? Ne možemo! Ali možemo ih promjeniti nabolje pa makar i u periodu iščekivanja tih ‘posljednjih vremena’. Vrijeme je korizme, doduše kako kome. I svaki dan od sugrađana slušam komentare: ‘Ja sam se u ovih 40 dana odrekao/la’… Pa slijedi nabrajanje namirnica i proizvoda s trgovačkih polica. Dobro i pohvalno! I u velikom svijetu se ljudi za vrijeme korizme odriču mnogočega, uglavnom najviše onoga čega im se najteže odreći. No, u susjednim mediteranskim zemljama stanovnici većine gradova za vrijeme korizme to svoje odricanje od nečega poklanjanju svojim siromašnim sugrađanima. Ne hvale se na ‘sva zvona’ ja postim i suzdržavam se ove dane od ‘toga i toga’ već taj novac koji ne potroše na te svoje objekte kojih su se odrekli,daju svojim siromasima bilo preko udruga, bilo pojedinačno.
LJUDSKA NEBRIGA
Vjerujem da i kod nas ima onih plemenitog srca koji pomažu siromašne sugrađane i koji se time ne hvale, a svi vi koji ste se u korizmi odrekli nečega na što biste potrošili koju kunu, razmislite o tome da je darujete onome koji je u potrebi. Možda je to baš susjed koji stanuje tek koji metar-dva dalje od vas. Neki dan sam susrela dragog mi beskućnika kako sam sjedi na klupi ispred Gospe van grada. Društvo mu čini crni mačak. Ugledam ga i sjednem pored njega na klupu i upustimo se u čakulu od oko 15 min. U tom vremenu prošlo je otprilike 30-ak ljudi i nema onoga koji nije u nas pogledao i svoj pogled na nama zadržao. Osjećala sam se kao da sjedim na optuženičkoj klupi na sudu, a ne na klupi u jednom gradskom parku. Već u samim pogledima se osjetila osuda: ‘Nu ove šta s onim pijancem sidi i još s njim razgovara’. Nije mene sramota s takvima ni sjesti i popričati pa ni za pivu im koju kunu dati. Sramota je jednog malog grada da pored toliko napuštenih stambenih prostora (ne ulazim u problematiku vlasništva istih) uopće dopusti da ima beskućnike. Prema napuštenim psima što je vrlo pohvalno,u ovom gradu se odnosi bolje nego prema ljudima.
U daljnjim druženjima s dragim ljudima koji su raznih struka slušam komentare vezano za papu. Čak više ne toliko za njega osobno koliko za Vatikan i vatikanske Muzeje. Oni koji su ekonomisti kao i svi ekonomistikomentiraju: ‘Šta papa ne proda Vatikan i one muzeje? Ne bi bilo gladnih u svijetu’.Sjetila sam sekako sam pročitala izjavu jednog skromnog čovjeka: ‘Pa bilo bi dobro prodati sav Vatikan za doručak siromasima svijeta, a tko će im platiti ručak? Hoće li onda Francuzi prodati Louvre da daju za ručak siromasima svijeta? Hoće li onda Britanci prodati British Museum da dadnu siromašnima za večeru?’Stavljajući to u lokalni kontekst, mogli bismo komentirati da bi bilo dobro da i Šibenčani prodaju svoj Muzej pa da pomognu sirotinji ovog grada.
OSVIJESTIMO DUH
Zašto bi se prodavali takvi Muzejii komu to bi se trebala prodati ta ljudska kultura duha? I što bi čovjek radio s tim muzejima? Kako bi i tko bi ih čuvao? I kome bi ih opet preprodao? Kad bi svi ljudi ovoga svijeta otkinuli samo malo od viška koji troše na svoje goruće strasti, mogli bi se nahraniti svi siromasi svijeta i za doručak, ručak i večeru. I to svaki dan. Nadam se da će se i ova naša šibenska socijalno neosviještena svijest početi buditi i da će Šibenik uskoro moći parirati drugim gradovima u Hrvatskoj, barem otvorenjem prenočišta za beskućnike. Vjerujem da će se i to ostvariti pored svih onih već postojećih i planiranih projekata za bolje sutra našeg grada!
