Čitam u novinama kako se svi čudom čude i snebom snebivaju što je na povijesnom referendumu za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji uvjerljivo najviše euroskeptika dala – Dalmacija. U sve do jednoj dalmatinskoj županiji broj onih koji su glasali protiv članstva Hrvatske u EU veći je od hrvatskog prosjeka: u šibenskoj županiji trideset pet posto, u zadarskoj trideset osam, u splitskoj okruglih četrdeset, dok je u dubrovačkoj čak četrdeset dva posto građana odlučno protiv ulaska u zajednicu europskih naroda.
Čitam tako u novinama kako se svi zbog toga sada čudom čude i snebom snebivaju, kao da je najnerazumljivija stvar na svijetu to što Dalmatinci žele da im o sadašnjosti i budućnosti, o strategiji i o taktici, o brodogradilištima i ribarstvu, trajektima i željeznici, maslinicima i vinogradima, industriji i turizmu, hotelima, golf-terenima, muzejima, kazalištima, nogometu, košarci, porezima i prirezima, o svemu dakle da im kao i do sad suvereno skrbi i odlučuje suverena hrvatska država, a ne nekakva anacionalna, naddržavna i antihrvatska unija!
Pitanje rasice
Kao da su ikad u dvije hiljade godina svoje povijesti Dalmatinci imali boljega gospodara nego u posljednjih dvadesetak?
Dobro, osim u jednom kratkom periodu ranih četrdesetih, kada je Dalmacijom također – shvaćate li sad? – gospodarila suverena i nezavisna država Hrvatska. I cijelu je, zajedno s otocima, odmah velikodušno predala prijateljskoj Italiji. O ljubavi hrvatskih patriota prema tom komadu Lijepe naše i ljudima koji tamo žive, možda najljepše govori glasovito potresno pismo fra Otona Knezovića poglavniku Anti Paveliću 1944. godine, nakon kapitulacije Italije, u kojemu ugledni fratar vodstvu hrvatske države predlaže neka zanimljiva rješenja za Dalmaciju.
‘Trebat će odlučno riješiti pitanje dalmatinske rasice. Primorski gradovi dalmatinski grdna su mješavina starih Latina, Vlaha, Talijana, Slavena i Hrvata, pa je iz te smjese izašao poseban tip i soj ljudi koji nikada nisu bili Hrvati, niti su osjećali za hrvatsku državu. Danas još manje. Što su kod Srba Cincari, to su kod nas dalmatinski gradovi. Vlast, egoizam, novac nad sve. Oni su bili u staro doba najveća hrvatska nesreća, bili su to za vrijeme Austrije i Jugoslavije. I danas radije služe svakom drugom vragu nego NDH(…) Zato poslije rata treba te dalmatinske građane raseliti po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj, nigdje više od tri zajedno, a naseliti u gradove i primorske luke Ličane, Bosance, Hercegovce i Zagorce, jer će biti pouzdaniji i stvorit će čisti hrvatski naraštaj. Onda će Dalmacija biti hrvatska. Za dom spremni!’
Poglavnik, kako znamo, nije stigao ‘odlučno riješiti pitanje dalmatinske rasice’, pa je taj tegoban historijski posao pola stoljeća kasnije dočekao dr. Franju Tuđmana. A golema je bila njegova ljubav prema Dalmaciji.
Golema ljubav Franje T.
‘Dalmacija je kolijevka hrvatske državnosti, ali stjecajem okolnosti u njoj se razvijalo i autonomaštvo i unitarizam, a u blizini su bile čak i četničke čete u Drugom svjetskom ratu. I danas imamo nekakvih feralskih sramota u Splitu, koje sramote i Split i Hrvatsku!’, rekao je dr. Tuđman nakon što je uskrisio hrvatsku državu i najavio odlučno rješavanje dalmatinske rasice.
Nova je hrvatska država za početak zabranila Dalmaciju i od milja je nazvala Južnom Hrvatskom. Mnogo je praktičnije to ime, jer tko zna gdje je ta Dalmacija, može biti portugalska ili kazahstanska – bilo je slučajeva da su stranci dolazili u Dalmaciju i govorili češki, njemački ili engleski – a s Južnom Hrvatskom nikakvih nesporazuma nije bilo.
Nakon toga nova je hrvatska država temeljito uništila južnohrvatsku ekonomiju, koja je desetljećima bila generator autonomaštva i orjunaštva. Hoteli su u ratu napunjeni izbjeglicama, za njihovo preživljavanje uprave hotela dizale su hipotekarne kredite koje, jasno, nisu mogle vraćati, i zagrebačke banke su postale vlasnicima cijelih hotelskih lanaca. Tvornice su likvidirane, njihovi poslovi prebačeni su manje autonomaškoj i orjunaškoj industriji, a južnohrvatske tvornice za sitan novac prodane provjerenim domoljubima. Prodane su i ostale južnohrvatske tvrtke, robne kuće i trgovački lanci, otkupljene menadžerskim kreditima koje su provjereni domoljubi genijalnom ekonomskom inovacijom vraćali novcem i nekretninama tih istih tvrtki. A u tim trgovačkim lancima novi su vlasnici prodavali jeftine grčke masline, španjolske pomidore, talijanske pršute, čileanska vina, slovensku pancetu i ostale dalmatinske specijalitete, uništivši tako malu dalmatinsku poljoprivredu.
U toj su državi južnohrvatski otoci ostali i bez posla, i bez brodova, i bez ljudi, i bez djece, u toj je državi Južna Hrvatska prvi put ostala bez dužobalne brodske linije, u toj su državi gradići na otocima ostali bez vlasništva nad malim riboprerađivačkim tvornicama, zadrugama ili hotelsko-ugostiteljskim poduzećima od kojih su decenijama živjeli.
Tako temeljito razorena Južna Hrvatska na kraju je nasuta zemljom, kamenjem i građevinskom šutom, raskrčena, sravnjena i betonirana, pa hektar po hektar rasprodana kojekakvim bjelosvjetskim mufljuzima i konjokradicama za golf-terene i privatne plaže.
Onda su Južni Hrvati, nakon što su ostali bez kruha, ostali i bez igara. Kazališta su disciplinirana domoljubnim repertoarima i domoljubnim upravama, cijeli su gradovi ostajali bez ijedne kino-dvorane, knjižare su pretvorene u sportske kladionice. A kladionice su postale jedini izvor prihoda za Južne Hrvate, koji su preživljavali kladeći se na sigurne poraze svojih klubova: nogometni i košarkaški klubovi postali su filijale Dinama i Cibone, a rukometaši Metkovića, koji su se drznuli nanijeti Zagrebu jedini poraz u svih dvadeset godina nezavisnog hrvatskog rukometa, kažnjeni su oduzimanjem titule: danas su u četvrtoj ligi.
Četvrta liga
Takva, eto, četvrtoligaška Dalmacija, uništena, razorena i sravnjena sa zemljom, pa nasuta, raskrčena, betonirana, rasprodana i pretvorena u skeptičku jamu Hrvatske, boji se što će biti s njom kad Lijepa Naša uđe u Europsku uniju.
Tamo, u toj strašnoj, anacionalnoj, antihrvatskoj i beskrupuloznoj Europi, kažu, Dalmatincima će uništiti cjelokupnu ekonomiju, tvornice, hotele i male lokalne tvrtke jeftino će kupiti kojekakvi mufljuzi i konjokradice, otoci će biti rasprodani i ostati bez posla, brodova i djece, cijelu će Dalmaciju prekriti golf-tereni za bogataše s privatnim plažama, mali poljoprivrednici će skapati, trgovački lanci prodavat će jeftine grčke masline, španjolske pomidore, talijanske pršute, čileanska vina i slovensku pancetu, a dalmatinski sport završit će u četvrtoj ligi.
I onda se novine čudom čude i snebom snebivaju što je na povijesnom referendumu za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji uvjerljivo najviše euroskeptika dala Dalmacija.
