Pozdrav iz Šibenika! Evo mene natrag među svoje, u radost i tugu, u dobro i loše jednog malog grada. Đita je gotova, privremeni posao se privodi kraju i uskoro slijedi novi ukrcaj u nekoj drugoj mediteranskoj luci. Meni osobno su lijepa iskustva ove navigacije po našoj prekrasnoj obali, mojim stranim kolegama još i ljepša. Zašto? Zato jer, kažu, u Kotoru se osjećaju daleko bolje nego li u Šibeniku. Ljudi nasmješeni, vrlo ljubazni i uslužni (što je i istina), otvoreni prema strancima u što sam se i osobno uvjerila, jer i sama sam tim ljudima stranac. Začuđujuće, ali zaista je tako! Nema onoga tko vas neće s osmjehom na licu pozdraviti i uslužiti, bilo da se radi o bakici koja prodaje na lokalnoj tržnici, bilo o mladim konobarima u kafićima i onim starijim u restoranima. Izgleda da je po tom pitanju Kotor daleko ispred Šibenika.
ŠTO JUŽNIJE, TO TUŽNIJE
Ovdje definitivno nema mjesta staroj narodnoj: ‘Što južnije to tužnije’. Uzvratiš na osmjeh osmjehom i nitko si ne umišlja da baš ta osoba koja ti je uzvratila osmjeh želi štogod od tebe. Pri upoznavanju s jednim od mnogobrojnih kotorskih pomoraca, upoznala sam se s meni nepoznatim šibenskim pomorcima. Za te kolege Kotoranin ima riječi i hvale i pokude. Kaže da smo ljudi dosta ‘tvrde glave’. Ništa nova! A očito nisu bez razloga isklesane i sve one tvrde glave šibenske katedrale. Možda bi nam baš te glave trebale biti simbolom grada? Koliko se od svih onih 70-ak glava zaista i smiješi slućajnim ili namjernim prolaznicima? Svjedno, hvalili nas ili kudili, život je lijep! I tomu jest zaista tako. Koliko radosti i u osobnim životnim situacijama pokraj nas prolazi, dok tuga nam osmjehe s lica odnosi? Mora li to zaista biti tako? Jesmo li mi Šibenčani zaista toliko depresivan grad (a grad su ljudi) ili su možda neki samo malo od nas sretniji jer to u svojim glavama žele biti? Dobro je promjeniti sredinu pa makar i nakratko. Čovjek kao da nekako ‘odmah živne’ kad se makne negdje drugdje i dalje. Priznajem, meni je u zadnje vrijeme u našem malom gradu zaista lijepo, ali u velikom svijetu je ipak još bolje. Pa neka su to samo i tek susjedna obala i neki novi nepoznati ljudi, samo neka je nešto drugačije i bolje. To bolje nek’ su makar i nepoznati ljudi s osmjehom na licu! Mislim da bismo sami sebi trebali biti bolji stranci nego li poznanici, barem bismo se više jedni drugima osmjehivali, a stvarnim strancima još i više. ‘Smijemo se i smijat ćemo se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijateljica licemjera’. U.F. Grade moj, ne budi licemjeran, nasmiješi se svakom čovjeku, domaćinu i pridošlici jednako. I na ovom kratkom vijađu sam se od srca smijala. Obradovala me jednostavnost i skromnost gošći, dviju mladih dama, još uvijek studentica. Imaju novac, a kao da ga nemaju. Njihov osmijeh i spontanost vrijedi više od svakog dolara ili eura.
RADOVANJE NEPOZNATOM
Prekrasan je osjećaj kad si tu zbog nekoga koji cijeni ono što radiš. To su osobe koje zaista vrednuju sam život i raduju se svakom novom nepoznatom trenutku provedenom na brodu. Umorna sam i neispavana, ali unutar sebe vrlo zadovoljna jer sam shavtila da sam vjerojatno jedna od rijetkih koja zaista voli to što radi! I da, jedva čekam idući ukrcaj i izostanak od šest mjeseci iz rodnog grada i najdražih mi ljudi. Koliko god da je teško i da boli, ipak je bolje biti sretan u tuđini, nego li nesretan u sebi baš tamo gdje jesi. Treba htjeti i znati radovati se malim stvarima, baš kao što se i ja u pojedinim situacijama radujem malom Šibeniku dok sam u velikom svijetu!
