Stado ovaca Frane Junakovića iz Dubrave kraj Šibenika u utorak su oko 19.10 sati na ispaši napali divlji psi. Čopor pasa okomio se na, uglavnom bređe ovce, koje u bijegu po kamenjaru nisu imale nikakve šanse. Frane je u tom trenutku bio uz stado, zajedno sa psom Sokolom. Čopor divljih pasa obojici je utjerao jezu u kosti tako da se Sokol sklonio uz svog vlasnika, a ovce razbježale na sve strane.
-Do jutros smo pronašli 23 zaklane ovce, devet ih još fali. Veliki je to prostor i još danima ćemo pronalaziti leševe koje ne pokupe čagljevi. Jedan dio stada vratio se još jučer do staje, dio ih se vratio oko ponoći. Tri smo jutros našli, a dvije eno leže u staji i pitanje je hoće li preživjeti. Ovce su u šoku i ne mogu im se približiti, tako da ih još sve i nisam temeljito pregledao, priča nam još potreseni 68-godišnji Frane Junaković.
U zadnje dvije godine Frani je isti čopor divljih pasa već četiri puta napao stado, a samo u ovoj godini njegove ovce tri puta su se susrele s krvoločnim divljim psima za koje Frane kaže kako lutaju po Podima i smetlištu na Bikarcu i kako ih tamošnji radnici ponekad hrane. Svaki je napad uredno prijavio policiji i nema ni jednu zamjerku na rad kriminalista koji su izlazili na očevid.
-Ogorčen sam na rad Državnog odvjetništva, koje ništa nije poduzelo, nije napravilo svoj posao. Ni jedno njihovo izvješće nisam dobio. Lovci ne smiju ubijati pse, a nitko drugi se nije zauzeo za rješavanje ovog problema. Ja dobro znam te pse, prepoznajem ih, jer su meni već četiri puta napravili štetu, priča nam Frane Junaković.
Štetu procjenjuje na najmanje 1000 kuna po ovci, jer su ovce bile bređe i uskoro su se trebale janjiti, ali kaže da mu nitko neće moći nadoknaditi psihičku štetu koju sad ima njegova obitelj oko toga hoće li odustati od uzgoja ovaca ili ne.
-Žena i dica me tjeraju da rasprodam preostalo stado i riješim se ovih briga, a meni je to teška odluka. Ja sam to zavolio i neću se ostaviti. Volim otići s ovcama na ispašu, najmirniji sam s njima i to me drži. Dugo sam vozio kamione po svim cestama Europe, a sada sam u mirovini želio biti koristan sebi i svojoj obitelji. Mislim da ću na kraju morati poslušati ženu, jer sam u godinama kada je pametnije čuvati ženu koju imam, nego da me ostavi i da tražim drugu, pomalo u usiljenoj šali govori Frane.
I dok sa suzom u oku priznaje, kako je ‘plaka toliko koliko nije ni kad mu je otac umra’, Frane se prisjeća kako je već bio u zatvoru zbog uzimanja pravde u svoje ruke. Sam je, naime, već ranije pobio neke od tih divljih pasa koji lutaju okolo i kolju mu ovce. Tada mu je policija oduzela oružje, a njegovo stado u samo dvije i pol godine spalo je sa 288 na samo 155 ovaca. Sve ostale su poklali divlji psi.
-Spreman sam i ponovno ići u zatvor. Mojoj obitelji neće ništa nedostajati, sve ću im osigurati, ali ako nitko ni sada ne riješi ovaj problem, opet ću sam pobiti te pse. U gradskoj upravi sam razgovarao s komunalcima, koji znaju da je problem na njihovom prostoru i obavezni su ga riješiti. Hoće li? Ne znam, sliježe ramenima i govori nam Frane.
Toliko je već izgubio nadu u sustav koji ga nikako ne štiti, pa razmišlja da se sa preostalim stadom zaputi preko Rokića u Šibenik i dovede svoje ovce do Poljane. Svjesan je da bi opet mogao u zatvor, ali drugog izbora, kaže, nema ukoliko nitko ništa ne poduzme i nakon ovog masakra. Treba li uopće spominjati da je čopor divljih pasa, koji ne pokazuju ni malo straha od čovjeka i psa, potencijalna opasnost, ne samo za stoku, već i za ljude koji na tim prostorima žive.
