Učestala i temeljita izviđanja okupiranog teritorija Miljevaca, kvalitetna priprema akcije i mala varka s otvaranjem Međunarodnog dječjeg festivala rezultirali su 21. lipnja 1992. godine uspješnom akcijom hrvatskih branitelja u kojoj je oslobođeno 108 četvornih kilometara Miljevačkog plato i svih sedam njegovih sela. Značaj te akcije je i ogroman utjecaj na demoraliziranje neprijatelja koji više nikada nakon te akcije nije imao stopostotni odziv svojih vojnika i zapovjednika.
Danas će, uz nazočnost predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, pokroviteljice proslave, svečano biti obilježena 25. godišnjica oslobođenja Miljevaca, do tog trenutka Domovinskog rata, najveće akcija Hrvatske vojske u oslobađanju okupiranog područja od jugo-srpskih agresora.
Bitka za Miljevački plato odrađena je nakon oslobađanja Nos Kalika, a hrvatski branitelji tom su akcijom uspostavili novu crtu bojišnice koja se nije pomicala sve do akcije ‘Oluja’ u kolovozu 1995. godine, prisjeća se Krunoslav Mazalin, zapovjednik te savršeno izvedene akcije i tadašnji zapovjednik 4. bojne 113. šibenske brigade.
– Mi smo već u studenom i prosincu 1991. godine imali nekoliko aktivnosti na Miljevačkom platou. Bili je već tada borbe prsa o prsa s neprijateljem i 11. studenoga i sa 6. na 7. prosinca. Čak je u jednom trenutku kninski korpus s generalom Vukovićem na čelu tražio da se sa Miljevaca povuku i naše i njihove snage. Brigadir Bačić je to teška srca prihavatio pa smo se povukli. Taj dogovor oni su prekršili već na Badnji dan i ponovno zaposjeli Miljevce. Već tada sam želio da mi krenemo, ali su ljudi iz mog stožera, iz zapovjedništva 4. bojne rekli da možda nije pametno i na kraju nismo išli, priča Mazalin.
Do tog 11. studenog 1991. na Miljevce se ulazilo i izlazilo skoro potpuno slobodno. Naši branitelji odlazili su kući obiteljima, civila je bilo još puno na Miljevcima.
– To je bilo rizično za sve pa sam ja to zabranio, a branitelji s tog prostora tada su tražili da bar napravimo akciju i 11. studenoga smo izveli ograničenu akciju u kojoj smo uništili dva neprijateljska transportera i njihovo ljudstvo, a nažalost tu je poginuo jedan naš čovik i jedan je ranjen. Kako su okupatori bili već dugo na Miljevcima, palili kuće i ubijali ljude, zapovjednik brigade tražio je od mene da i mi izađemo na Miljevce što smo i napravili. Bila je to opet kratka akcija u kojoj smo se dohvatili s njima kod Ključa i Drinovaca, a u toj nam je akciji poginuo mladi Toni Meštrović. Nakon te naše pobjede general Vuković je tražio povlačenje svih snaga s Miljevaca da bi opet zauzeo cijele Miljevce 24. prosinca 1991., priča Mazalin.
Onda je 3. siječnja 1992. nastupilo primirje i položaje 113. brigade na drniškom pravcu preuzima 142. brigada, a Mazalin se sa svojim vojnicima povlači u pričuvu na područje Lozovca, Bilica i Tromilje gdje nastavljaju pripreme, pješačke hodnje pod punom ratnom spremom. Kako je svo to vrijeme funkcionirala nesmetana komunikacija ljudi koji su bili angažirani u neprijateljskim snagama preko Nos Kalika na naš teritoriji gdje su dolazili na tržnicu, po svoje plaće i u normalan život, Mazalinu se to nikako nije sviđalo.
– Ja sam napravio blokadu. Izdao sam zapovjed i rekao tko je tamo, tamo je, a tko je vamo, vamo je. Međutim imali smo problem s našim ljudima čija su dica bila u našoj vojsci, a oni su na Miljevce išli rizati lozu i tada su se zatekli na okupiranom prostoru i ostali gori. I nakon mjesec dana snimanja terena i situacije sa skradinske strane i sa strane Konjevrata stvorila se dobra pretpostavka da bi mi to mogli uzeti jer je ugroženo vodocrpilište, elektroopskrba, svi vitalni objekti za Šibenik. Tada smo sve pripremili i u jedan dan uzeli Nos Kalik, sjeća se Mazalin.
Tada je, priča Mazalin, general Mladić ludio, prijetio da će sravniti Šibenik, urgirao preko Europske zajednice, ali Mazalin je bio odlučan i odbio bilo kakvu mogućnost povlačenja.
– Međunarodne snage su došle odmah, isti dan, na Nos Kalik. Kontrolirali su nas, ali mi smo bili dostojanstveni, naša je vojska imala zarobljenike koje je uredno predala institucijama, a ljudima koji su ostali mi smo dostavljali hranu kao i našim vojnicima. Tako da su sve to međunarodni predstavnici evidentirali. Mi nismo tamo išli da se borimo protiv civila ili protiv Srba, nego da oslobodimo naš teritorij čija okupacija ugrožava egzistenciju svih ljudi na ovom prostoru, priča Mazalin.
Neprijatelj je već drugi dan, 3. ožujka pokušao vratiti Nos Kalik međutim naša je vojska odbila taj protunapad i tada su vojnici Krunoslava Mazalina prebačeni na skradinski dio, a 16. na 17. travnja su poslani južno na Stolove. Po povratku u Šibenik, 2. lipnja, nakon nekoliko dana odmora i za nepuna dva tjedna, u dogovoru sa zapovjednikom 142. brigade, dijelom policijskih snaga i vojne policije, počinju pripreme za oslobađanje Miljevaca .
– Jedan dio brigade, koji nije išao na Stolove, zapovjednik brigade je angažirao da svo vrijeme izviđaju teren tako da smo mi dva miseca bili prisutni na Miljevcima među našim ljudima, među neprijateljem i znali smo sve. Za sve to nitko nije znao i 19. lipnja smo trebali krenuti, ali se nešto zakompliciralo i stižu nam zapovjedi od viših instanci da ne bi trebalo ići. Meni je gori već bilo 30 ljudi koji su bili na svakodnevnom izviđanju i procijenio sam da bi bilo dobro ništa ne odgađati. Odgodili smo tek za jedan dan i te večeri smo svi mi zapovjednici višega ranga bili u Šibeniku u dvorani na otvorenju Festivala djeteta gdje su nas snimile kamere, a vojska je već u devet sati krenula. Faktor iznenađenja za neprijatelja tako je bio vrhunski. Moja su djeca bili sudionici otvaranja festivala, ja sam tada ostavio i ženu i djecu te se uputio na zapovjedno mjesto ne rekavši ženi što će biti sutra tako da se i njoj moglo dogoditi da sutra pogine kao što su ljudi poginuli u granatiranju kod Gospe vanka Grada, kaže nam Mazalin.
Fizička sprema i izdržljivost svih koji su sudjelovali u akciji oslobađanja Miljevaca bila je ključni faktor.
– Potrebno je posebno istaknuti da su to bili ljudi pričuvnog sastava u dobi od 16 do 60 godina. Trebalo je saći u kanjon Čikole i s druge strane se opet popeti uz kanjon pod punom spremom i dijelom naoružanja pa čak i sa bestrzajnim topom koji smo pokušali dovući gori. Mislim da bi i sad to bilo teško izvedivo nekim specijalnim postrojbama u miru. Na sam dan akcije bila je veća vrućina nego danas. Drugi dio snaga išao je iz pravca Skradina brodovima Nacionalnog parka na Miljevačku stranu praktički desantirali Miljevce i izašli 20 kilometara u dubinu Miljevaca, naglašava Mazalin zaključujući kako je operacija Miljevci, uz Nos Kalik, jedna od rijetkih u kojoj hrvatska vojska, nakon oslobađanja nije izgubila ni milimetra teritorija iako su treći dan neprijatelji sa jakim snagama, martićevcima, tenkovima i transporterima, pokušali protunapad iz pravca Drniša.
Krunoslav Mazalin naglašava i kako je nakon operacije Miljevci moral neprijatelja nepovratno srozan na najniže grane.
– Čitao sam nedavno izjavu jednog obavještajca, visokog časnika Teritorijalne obrane Drniša koji je iznio podatak da se za Maslenicu od 15 časnika odazvala samo tri, od 70 dočasnika odazvalo ih se 13, a od 300 vojnika samo 20. Znači, oni su iza te akcije Miljevci bili svjesni da ih više nema. O tome koliko se naš doprinos cijeni govori i činjenica da nam danas dolaze ljudi iz Neuma i iz Općine Ravno direktno sa Popova Polja u znak zahvalnosti za naš doprinos na njihovom terenu. U svetištu Hrasno Kraljice mira biskup posebno pozdravlja pripadnike 113. šibenske brigade, naša zastava je tamo istaknuta i ljudi to pamte. To nas drži i veseli jer nitko od nas nije dobio posebne činove, nitko nije dobio nikakvo ordenje, ni sad 25 godina poslije, ali to nama i nje bio cilj, kaže Mazalin.
Zbog čega je tomu tako Mazalin ne analizira, ali jasno je da nekima nije bilo po volji što su operaciju Miljevci odradili redom domaći ljudi pa su, od onih koji nisu učinili ništa, krenule priče o tome kako su akciju izveli na svoju ruku.
Nakon bitke, UNPROFOR je zahtijevao od HV-a da se vrati na prvotne položaje prije 21. lipnja, a isto je zatražilo i Vijeće sigurnosti UN-a u svojoj rezoluciji 762, ali se HV odbio povući. Hrvatske vlasti su tvrdile da ofenzivu nije naredio generalštab nego da je juriš bio odgovor na nekoliko provokacija Srpske vojske Krajine.
U operaciji Miljevci poginulo je šest hrvatskih branitelja, a dvojica su u sljedećim danima umrla od posljedica ranjavanja: Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Halid Kopić i Ante Škopljanac. Još devet branitelja poginulo je u borbama što su se na tom prostoru odvijale od 1991. do 1993. godine. Tijekom Domovinskog rata mučki je ubijeno i osam miljevačkih civila.
