Bog prebiva u našoj djeci. Kad se suočimo s tom istinom, kad shvatimo tu činjenicu i ono što ona znači, možemo samo osjećati veliku svetost svoga roditeljskog poziva.
Bog nam nije samo udijelio neizrecivu povlasticu sudjelovanja u njegovu djelu stvaranja time što je dopustio da mu pomažemo u stvaranju ljudskih bića; on nam je također ukazao sveto povjerenje da ta bića odgajamo kao njegova prebivališta na zemlji i kao sudionike u njegovu vječnom životu.
To je sveti posao na koji smo mi kao roditelji pozvani, i to je, u biti, razlog zbog kojeg naši domovi predstavljaju temeljnu stanicu Crkve – zbog čega su oni uistinu sveta mjesta. To je također razlog zbog kojeg je sv. Augustinočeve obitelji nazvao “moji kolege biskupi”. Kakvu to slavnu titulu dobivamo kad u svoje domove dovedemo Krista, govori nam Evanđelje po Ivanu: “A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.” (Iv 1,12–13)
Budući da roditelji daju djeci život, oni imaju vrlo tešku obavezu da ih odgajaju, i zato ih treba priznati kao prve i povlaštene odgojitelje svoje djece. Odgojna uloga roditelja je takve važnosti, da se teško može čim drugim zamijeniti. Na njima je da stvore takav obiteljski ambijent – prožet ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima – koji će pogodovati punom osobnom i društvenom razvoju djece. Obitelj je stoga prva škola onih društvenih kreposti koje su potrebne svakom društvu. Posebno u kršćanskoj obitelji, koja je obogaćena milošću i zadatkom sakramenta ženidbe, treba odgajati djecu od najranije mladosti po vjeri, koju su primila na krštenju, da Boga spoznaju i štuju a bližnjega da ljube. U obitelji djeca stječu prvo iskustvo o zdravoj ljudskoj zajednici i o Crkvi; po njoj, napokon, postepeno ulaze u ljudsku zajednicu i u Božji narod. Neka roditelji ozbiljno shvate kako prava kršćanska obitelj imade važno značenje za život i napredak Božjeg naroda.
Deklaracija o kršćanskom odgoju, br. 3
Svima su nam potrebni heroji, posebice djeci: ljudi koje cijenimo zbog njihovih iznimnih kvaliteta i čija postignuća nam na neki način daju smjernice kako ocjenjivati svoj uspjeh ili neuspjeh.
Za kršćanina, u konačnici, postoji samo jedan heroj, jedna osoba u koju je vrijedno ugledati se: Isus Krist, Sin Božji i Sin Čovječji. Za kršćanina je pravo herojstvo ukorijenjeno u nasljedovanju Krista i svi istinski heroji su sveci, oni kršćani koji su se svojim životom najviše približili njegovu životu.
Ali za dijete su prvi heroji njegovi roditelji. Stoga će čak i vrlo maleno dijete staviti tatin šešir na glavu ili obuti mamine cipele pokušavajući oponašati roditelja. Malo je roditelja koji ne pamte neku takvu zgodu u igri svoje djece kada je jedno od njih preuzelo ulogu oca ili majke izgovarajući točno riječi roditelja. Još je uobičajenija situacija kada dijete za stolom želi vilicu jer “tata ima vilicu” ili “čašu kao što je mamina”.
Očev položaj heroja u životima njegove djece temelji se na njegovoj pozitivnoj i jasnoj ulozi u domu. Ako je on indiferentan prema aktivnoj ulozi vođe u domu, ako on tu ulogu gura u ladicu u koju trpa sve što zbog “prezaposlenosti” ne može obaviti, ili ako dopusti da ga poslovni interesi odvoje od obitelji, njegova će djeca u tom slučaju heroja tražiti na drugom mjestu.
Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelji – Verbum)
IZVOR:bitno.hr
