Više

    Arsen Dedić: Pomalo privodim svoju priču kraju!

     
    Arsen Dedić, šibenski i zagrebački pjesnik i šansonjer, jedan je od naših najvećih živućih (estradnih) umjetnika, čovjek koji iza sebe ima 37 objavljenih diskografskih izdanja i tridesetak knjiga. Ovaj neponovljivi Šibenčanin podario nam je neke od najljepših stihova domaće književnosti, a brojne njegove pjesme nadživjet će ne samo autora, nego i njegove savremenike, kao i generacije kojima tek slijedi upoznavanje s monumentalnim Arsenovim djelom. Ukratko, Arsen Dedić odavno se upisao u vječnost te stoga s ponosom i posebnim zadovoljstvom objavljujemo razgovor u kojem će vam veliki umjetnik ispričati ponešto o svom djetinjstvu, mladosti i poznom dobu, kad svoju priču, kako kaže, pomalo privodi kraju, piše portal Lupiga.com.

    Kako je bilo odrastati u ratnom i postratnom Šibeniku?

    – Rođen sam 1938. godine. Kuću u kojoj sam rođen kupio je moj pradjed Krste. Imam čak i “pismo” od te kuće, kupoprodajni list.  Svi smo u njoj rođeni: brat, pokojna sestra, moj otac i dida Tode. Moj ćaća bio je visoko kvalificirani zidar, poslovođa poduzeća koje je gradilo svjetionike. Otac je bio i izuzetno glazbeno nadaren, svirao je u šibenskoj narodnoj glazbi. U godinama mog odrastanja živjelo se vrlo jednostavno. Moja mater u brak s ocem stupila je nepismena. Kasnije sam je ja opismenio pa je čitala podlistke i romane u Slobodnoj Dalmaciji. Kao i moj otac, i ja sam svirao u šibenskoj narodnoj glazbi. Već sa jedanaest godina. U Šibeniku sam završio srednju muzičku školu, a svojom voljom u Zagrebu sam još jednom diplomirao u srednjoj muzičkoj.  Htio sam se čim bolje pripremiti za akademiju. Kao petnaestogodišnjak svirao sam u kazališnom orkestru. Šibenik je tada imao sjajnu operetu. Mate Relja je tada tamo glumio, a s njim sam radio i na filmu Vlak u snijegu, za koji sam napravio glazbu. Nema više ni Mate… Postojao je taj jedan zgodan krug, kako ja to kažem, društva liječenih Šibenčana. U Zagrebu sam imao ujaka, Matiju Kovilića, pa sam tu dolazio i prije nego ću se doseliti radi školovanja. Prvi put sam u Zagreb, sjećam se dobro, došao 1948. godine. Tada sam se prvi put u životu vozio taksijem. Vodilo me na ručak u Šumski dvor iz Žigrovićeve ulice.

    Vaš drugi ujak u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, borac slavne Prve proleterske brigade. 

    – Da, imam jednu knjigu,  baš neki dan sam je gledao. Skradin i okolica. Imam i njegovu fotografiju. On je bio prvi koji je iz tog sela, Rupe, u blizini Roškog slapa i franjevačkog samostana Visovac, otišao u partizane. Josip Mišković. Umro je lani u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice. Otpočetka je imao simpatiju za radničke pokrete pa je sudjelovao u organizaciji radničke borbe, prvo u Šibeniku, a onda i u Zagrebu, pa i u Mariboru. Na koncu je završio u Prvoj proleterskoj. Tamo je upoznao jednu Beograđanku, koja je bila liječnica i borkinja. Nakon rata su se oženili i preselili u Beograd. Kasnije je pomogao mom bratu Milutinu da dobije stanovite mogućnosti za obrazovanje.

    Rastužuje li Vas činjenica da veliki broj ljudi u Hrvatskoj  na ustaštvo danas gleda u drugačijem svjetlu nego nekad?

    – Uvijek je bilo neke fašistoidne potrebe u ljudima. Ne mogu na to nikako pristati. Kad sam prvi put bio u Americi tamo sam naučio četiri stvari. Prva je da se čovjeka nikad ne pita za koga glasuje, druga – ne pita ga se koliko zarađuje, treće – ne pita ga se koje je vjeroispovijesti i četvrto – tvoja sloboda seže do moje slobode.

    Kako ste kao dijete iz radničke kuće uspjeli studirati dva fakulteta? Osim glazbene akademije studirali ste i pravo.  Bili su to sirotinjski studentski dani?

    – A šta ja znam. Uvijek govorim da je sve do osobe, sve je do čovjeka. Šta je meni mater slala iz Šibenika? Dok sam studirao i stanovao u domu u Jurjevskoj, poslala bi mi komadić pršuta ili sira i koju bocu vina. To odmah staviš na stol i međusobno se dijeli. Te naše pakete nosili su stari Šibenčani koji bi putovali s vlakom. Ja bih se naslikao na kolodvoru da me vide i da mi daju taj paket. Jedanput mi je od majke stigao brzojav u kojem je stajalo: “Čekaj paket, nosi nepoznati čovjek”. Onda sam ja čekao nepoznatog čovjeka, pokazivao se na svim prozorima da me taj čovjek prepozna. Tako se živjelo i studiralo.

    Kako to da ste upisali pravo?

    – Roditelji su me tjerali da studiram nešto ozbiljno, a ne muzičku akademiju. Onda sam upisao i jedno i drugo. Na pravu sam došao do samog kraja, ali sam ga onda ipak maknuo. Kad ste kod studiranja, imam jednu zanimljivost: na isti dan veljače sam diplomirao muzičku akademiju i transplatirao jetru prije jedanaest godina.

    Svoj prvi album objavili ste 1969. godine, a književnik Dušan Kovačević napisao je da ste s njim jugoslavensku šlageristiku emancipirali od kolektivnog.  

    – Da, Dušan je odličan pisac i pamtim taj njegov tekst.  Moj prvi album nosio je naziv “Čovjek kao ja” i bio je to prvi put da se netko kroz šlager obraća u prvom licu jednine.

    Socijalizam je slavio kolektiv, a kad smo se prebacili u novo društveno uređenje podrazumijevalo se da će u njemu lakše biti individualac. Međutim, ispostavilo se da smo opet gurnuti u kolektiv, ovaj put nacionalni. Mi Hrvati i te priče.

    – Daj ti obavi razgovor sam sa sobom, jer bolje govoriš od mene. Da, opet se inzistira na nekom novom kolektivitetu. Opet je – mi smo ovo, mi smo ono, a ne – ja sam to i to. Velika je odgovornost biti “ja”, ali ja ću ostati „čovjek kao ja“. I dalje to potpisujem, nakon toliko godina. Znate, ja se poprilično držim riječi, što nije tako uobičajeno. Kad sam otišao iz Splita, kad su Gina Paolija i mene prognali s festivala koji se održavao na Prokurativama nakon što smo otpjevali pjesmu “Vraćam se” – fizički su nas napali, a ta pjesma sad je već u školskim udžbenicima – rekao sam da više nikada neću tamo doći. Govorili su, ma pusti njega, eto ga opet dogodine, ali nisam se vratio. Nisam tamo otišao 46 godina. Tako, dijelim svoj život na vlastitu odgovornost.

    Cijeli intervju pročitajte na portalu LUPIGA.COM

    - Advertisment -

    NAJNOVIJE

    FOTO Hodočašće Vodičkih žudija u Italiju i Vatikan

    U periodu od 14. do 21. travnja, družba Vodičkih žudija provela je na hodočašću u Italiji i Vatikanu na kojem su posjetili brojne vjerske...

    U Kninu potpisan ugovor o izvođenju radova na...

    Danas je u Gradskoj vijećnici Grada Knina održano svečano potpisivanje ugovora o izvođenju radova na uređenju novog dječjeg vrtića u Kninu s izvođačem Agrad...

    Znate li što i kako možete kompostirati? Zeleni...

    Biootpad je biološki razgradiv otpad iz vrtova i parkova, kuhinjski otpad iz kućanstva, restorana, ugostiteljskih i maloprodajnih objekata, te sličan otpad iz proizvodnje prehrambenih...

    Održani okrugli stolovi o energetskoj učinkovitosti i povećanju...

    Udruga za zaštitu prirode i okoliša te promicanje održivog razvoja Argonauta iz Murtera uz podršku Društva za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) iz Zagreba, prošlog...

    NAJNOVIJE

    FOTO Hodočašće Vodičkih žudija u Italiju i Vatikan

    U periodu od 14. do 21. travnja, družba Vodičkih žudija provela je na hodočašću u Italiji i Vatikanu na kojem su posjetili brojne vjerske...

    U Kninu potpisan ugovor o izvođenju radova na uređenju novog dječjeg vrtića

    Danas je u Gradskoj vijećnici Grada Knina održano svečano potpisivanje ugovora o izvođenju radova na uređenju novog dječjeg vrtića u Kninu s izvođačem Agrad...

    Znate li što i kako možete kompostirati? Zeleni grad Šibenik donosi detaljne upute

    Biootpad je biološki razgradiv otpad iz vrtova i parkova, kuhinjski otpad iz kućanstva, restorana, ugostiteljskih i maloprodajnih objekata, te sličan otpad iz proizvodnje prehrambenih...

    Održani okrugli stolovi o energetskoj učinkovitosti i povećanju vidljivosti energetskih i klimatskih politika

    Udruga za zaštitu prirode i okoliša te promicanje održivog razvoja Argonauta iz Murtera uz podršku Društva za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) iz Zagreba, prošlog...