Zoran Radin, Šibenčanin, muž i otac dvojice sinova, kad nije na ‘redovitom’ poslu ili s obitelj, bavi se svojom drugom velikom ljubavi. Radin je svojoj generaciji i onima ‘mrvu’ mlađima poznatiji kao DJ Zorro. Ovog ljeta mogli smo ga čuti u akciji u sklopu prvog izdanja SuperUho festivala gdje je nastupio na Akustika stageu na gradskoj plaži Banj. Puštao je glazbu i van Šibenika, a onda je stigao rujan, ponovo se aktivirao Mangan Rules klub gdje ga se može čuti jednom mjesečno.
ČETIRI MJESECA NA BALIJU
Stekla sam dojam da te zadnjih godina nismo baš imali priliku često čuti u Šibeniku, odnosno da si se vratio na scenu s dolaskom SuperUho. Je li to točno?
Nije da mene nije bilo. Prisutan sam tu cijelo vrijeme, jednostavno, nisam imao prilike za nastupe u Šibeniku kao što sam ih prije imao. To je ta neka razlika.
Kažeš da nisi imao prilike nastupati u Šibeniku. A vani?!
Dobro, ne baš van države jer, što se toga tiče, nastupao sam u Bosni i Hercegovini, ali jedno vrijeme puštao sam glazbu na Baliju u Indoneziji. Tamo sam bio četiri mjeseca, nastupao sam po klubovima pa sam tamo ostvario, ajmo reći, nekakav uspjeh. To je bilo u studenom 2010. godine.
Što je ‘kumovalo’ tom svojevrsnom izbivanju sa scene?
Ne znam. Da budem iskren, nikad se nisam bavio organizacijom partyja nego bi me uvijek zvali da sviram. A kako sam već dugi niz godina u tome, mislim da mogu reći da u današnje vrijeme ima puno više DJ-jeva nego što je to bilo u moje vrijeme. Sad je na organizatorima da odluče koga će zvati, koga neće.
Sad je tu Mangan Rules club gdje si čest glazbeni gost.
Tamo sam jednom mjesečno.
Sjećaš li se svojih početaka?
Što se tiče mojih početaka, recimo da sam tamo negdje 1998./1999. godine prvi put nastupio. Kao DJ nisam ograničen na jednu vrstu glazbe, već volim biti raznolik. Moja glazba kreće se od nekakvog housea, tech housea pa do techna. Od techna nikad nisam volio ‘hard’ zvuk, zvuk koji je za mene i malo naporan, a ovako što idem stariji više volim mekaniju glazbu, koja je slušnija, melodičnija, koja nije ljudima naporna.
Možeš li usporediti scenu sa svojih početaka i danas? Nekako mi se čini da danas u Šibeniku ima ‘tona’ DJ-jeva.
Ima ih više nego prije, ali zna se što je kvaliteta. Nikad nisam bio komercijalni DJ, nikad nisam ulazio u komercijalne glazbene pravce. Mada volim slušati sve. Razlika je u publici. Što se tiče publike danas je toliko i ne poznam, a što se tiče glazbe ona se promijenila u zadnjih pet do deset godina. Barem ovi glazbeni pravci koje osobno pratim su evoluirali. Prije je glazba koju sam puštao imala 136 udaraca u minuti, sad puštam glazbu koja ima 126 udaraca u minuti ali je puno slušljivija, kvalitetnija nego što je prije bila. Kad nastupam, ljudi mi prilaze s nekakvim respektom. Uglavnom sve svoje setove sviram. Vidi se trud, uloženo vrijeme…
Zapravo, možda bi bilo ispravnije reći da se danas više pojedinaca voli nazivati DJ-ima?
Da, tu bih se složio. Nikad se nisam bavio produkcijom jer za to treba imati dosta vremena, a meni je DJ-ing uvijek bio kao jedna vrsta hobija. Znači, uvijek sam imao svoj posao, a DJ-ing je bio za slobodno vrijeme. Nikad nisam živio od toga niti mislim da ću moći. To je jedna velika ljubav.
VEZE I POZNANSTVA
Imaš li kakav plan za dalje? Sad si u Mangana. Ovo ljeto bio je aktualan SuperUho festival…
Ovog ljeta bio sam dosta angažiran. Imao sam sedam, osam nastupa. Bilo je Živogošće, Ljubuški, SuperUho, pa su momci radili Kupus fest gdje je isto bilo lijepo. Za iduće ljeto je prerano govoriti.
Kako jedan Dj uopće može doći do angažmana u Šibeniku? To ide preko poznanstava ili..?
Pa, kao i u svemu, tako i ovdje to ide po nekakvom sistemu veza i poznanstava. Tako je oduvijek.
