Energetska oporaba otpada u svjetlu najave gradnje energane na Bikarcu postala je jedna od glavnih političkih tema u Šibeniku, a čini se i u cijeloj Hrvatskoj, poglavito radi postojećeg plana izgradnje energane na otpad u mjestu Resnik, pored Grada Zagreba. Usporedno s prelaskom na kružno gospodarstvo, u javnosti se vodi žustra rasprava o ulozi i potrebi izgradnje postrojenja za termičku obradu otpada, tzv. energane na otpad u RH koja, za razliku od većine zemalja članica EU, ne raspolaže takvim postrojenjima. U medijskom prostoru prevladavaju mišljenja raznih nevladinih udruga, ali i političara koji su a priori protiv takvih postrojenja, a što izravno utječe i na negativnu percepciju javnosti vezano za energetsku oporabu (spaljivanje) otpada.
Prof.dr.sc. Luka Traven, redoviti profesor na Sveučilištu u Rijeci i nositelj kolegija ‘Zaštita okoliša’ i ‘Gospodarenje otpadom’ prokomentirao je sumnje u energane.
– Iako sam mišljenja da nevladine organizacije i političari imaju svoju ulogu u pitanjima zaštite okoliša, smatram da bi konačnu riječ o štetnosti modernih postrojenja za termičku obradu otpada trebala dati znanstvena i stručna zajednica. Kada govorimo o suvremenim energetskim postrojenjima za termičku obradu otpada, struka je jasno zauzela stav da ta postrojenja ne predstavljaju opasnost niti za okoliš niti za zdravlje ljudi. Nažalost, stručnjaci su nedovoljno prisutni u javnom prostoru kada je riječ o gospodarenju otpadom, što dovodi do pogrešne percepcije javnosti o potencijalnim rizicima koje infrastruktura u gospodarenju otpadom predstavlja za okoliš i zdravlje. Važno je naglasiti da energane na otpad podliježu strogim ograničenjima emisija i kontinuiranom nadzoru u skladu s Direktivom 2010/75/EU Europskog parlamenta i Vijeća o industrijskim emisijama, čime pripadaju među najstrože regulirane industrijske sektore. Pozitivni učinci energana na otpad, odnosno proizvodnje energije iz otpada, uključuju generiranje električne i toplinske energije te smanjenje volumena otpada za gotovo 90%, bez negativnog utjecaja na zdravlje ljudi i okoliš.
Koje su okolišne i ekonomske prednosti termička obrada otpada kao ključne komponentu održivog gospodarenja otpadom?
– Kao što sam ranije naveo, termičkom obradom otpada njegov volumen smanjuje se za gotovo 90 posto, dok se masa smanjuje do 70 posto. Zahvaljujući modernim sustavima pročišćavanja dimnih plinova i visokim temperaturama izgaranja, u atmosferu se ispuštaju ugljikov dioksid (CO2) i vodena para. Važno je napomenuti da dio ugljikovog dioksida kojeg ispuštaju takva postrojenja jest biogenog podrijetla, što u prijevodu znači da se spaljivanjem otpada oslobađa manja količina CO2 u usporedbi sa sagorijevanjem fosilnih goriva ili emisijama iz odlagališta otpada. Stoga, energetska oporaba otpada ima jasne prednosti u kontekstu zaštite okoliša. Nadalje, iz preostale šljake moguće je izdvojiti i reciklirati feromagnetične i obojene metale, dok se ostatak šljake može upotrijebiti kao agregat u građevinskoj industriji, posebno u izgradnji cesta. Važno je napomenuti da se Hrvatska obvezala do 2035. godine smanjiti odlaganje otpada na manje od 10 posto, što neće biti moguće postići bez izgradnje energana na otpad. Takva postrojenja proizvode električnu i toplinsku energiju, te bi – ako bi se ona izgradila – naši centri za gospodarenje otpadom plaćali niže troškove zbrinjavanja goriva iz otpada u usporedbi s trenutnim cijenama. Izgradnja ovakvih postrojenja imaju i financijsku dobrobit.
Mnogi su zabrinuti zbog mogućih negativnih zdravstvenih posljedica upotrebe goriva iz otpada. Je li to opravdano?
– Nije opravdano. Prilikom spaljivanja goriva iz otpada, dimni plinovi prolaze kroz sofisticirane sustave za uklanjanje onečišćujućih tvari, otpad izgara na vrlo visokim temperaturama, a emisije se kontinuirano nadziru. U slučaju prekoračenja zakonski propisanih vrijednosti, postrojenje automatski prestaje s radom. Međutim šanse da dođe do prekoračenja graničnih vrijednosti, ukoliko se proces vodi kako treba, su gotovo zanemarive. Što se tiče same proizvodnje goriva iz otpada u centrima za gospodarenje otpadom, ukoliko se isto izvede sukladno projektno-tehničkoj dokumentaciji i postupci provode u skladu s postupcima propisanima u elaboratu gospodarenja otpadom, ne bi trebalo biti negativnog utjecaja na zdravlje ljudi.
Kako onda odgovoriti na raširene strahove i zablude vezane za energane?
– Teško mi je precizno odgovoriti na ovo pitanje. Smatram da bi ljude trebalo educirati o tome što moderna postrojenja za energetsku oporabu otpada zaista predstavljaju te ih upoznati s pozitivnim primjerima iz drugih zemalja. To bi moglo donekle smanjiti strah od izgradnje takvih postrojenja. Važno je napomenuti da je u sektoru gospodarenja otpadom u pravilu prisutan tzv. „NIMBY“ efekt („Not In My Back Yard”) što znači da ljudi, bez obzira na argumente, ne žele imati infrastrukturu za gospodarenje otpadom u blizini svojih stambenih jedinica
Oni koji su protiv energane u Šibeniku boje se onečišćenja zraka, a neki dovode u pitanje i njezinu isplativost s obzirom na to da je rentabilna na oko 130 i više tisuća tona otpada godišnje. Dodatni je problem što bi u energanu u Šibeniku trebalo doći i gorivo iz otpada iz ostalih dalmatinskih centara koji još nisu počeli s radom no ljudi se boje da će im dolaziti smeće iz Splita, Zadra, Dubrovnika… Kakav je Vaš stav?
– Točno je da takva postrojenja postaju rentabilna pri kapacitetu od 100 tisuća tona otpada godišnje i više. Primjerice, energana Sysav u švedskom gradu Malmö ima kapacitet od 630 000 tona otpada godišnje, dok nedavno izgrađena energana CopenHill u Kopenhagenu, Danska, može obraditi do 440 000 tona otpada godišnje. Zbog tako velikih kapaciteta, švedske i danske energane uvoze otpad iz drugih zemalja te ga koriste kao gorivo za proizvodnju električne i toplinske energije. Nemam izričit stav o odluci građana Šibenika da ne žele zbrinjavati otpad iz drugih dijelova Republike Hrvatske. Razumijem njihove bojazni, ali isto tako smatram da takav stav nije racionalan. Kao što sam ranije naveo, Danska i Švedska, koje su vodeće zemlje u Europi po pitanju zaštite okoliša, uvoze otpad iz drugih zemalja. Stoga ne vidim smislen razlog zašto se gorivo iz otpada iz drugih dijelova Hrvatske ne bi moglo spaljivati u energani u Šibeniku. S obzirom na veličinu Hrvatske, izgradnja postrojenja za termičku obradu otpada u svakoj županiji ili jedinici lokalne samouprave nije održiva niti je to praksa koja se primjenjuje bilo gdje u svijetu.
Možemo li razgraničiti pojmove „spalionica smeća” i energana” jer protivnici tvrde da je energana blaži, PR-ovski pojam za spalionicu smeća.
– „Spalionica smeća“ je kolokvijalni izraz koji građani često koriste, ali koji stručni jezik ne poznaje. Moderna postrojenja za termičku obradu otpada su zapravo energane koje proizvode električnu i toplinsku energiju, pri čemu kao pogonsko gorivo koriste otpad. Stoga ne postoji suštinska razlika u odnosu na druga termoenergetska postrojenja koja koriste fosilna goriva. Nije riječ ni o kakvom PR „spinu“, već o činjenici da se radi o termoenergetskim postrojenjima čiji je rad iznimno strogo reguliran i koja su opremljena sofisticiranim sustavima za praćenje i kontrolu dimnih plinova. Dakle pravilno je koristiti izraz „energana na otpad“, a ni u kojem slučaju „spalionica smeća“. Spalionice smeća su postojale početkom 20. stoljeća, a uloga im je bila smanjiti volumen i masu otpada. U ono doba se nisu primjenjivali sustavi kontrole dimnih plinova, nije se dobivala električna i toplinska energija, niti je postojala tehnologija kontrole i praćenja onečišćujućih tvari u atmosferu koju danas koriste moderna postrojenja za termičku obradu otpada. Prema tome radi se o arhaičnom i zastarjelom nazivu koji je potrebno izbjegavati. Energane na otpad nisu „spalionice smeća“.
Stručnjaci se ili slabo ‘čuju’ kad je u pitanju ovakav način rješavanja gospodarenja otpadom ili ih se ne pita za mišljenje. Zbog čega je tome tako?
– Ovo pitanje treba postaviti onima koji bi trebali osigurati da se glas struke čuje. Djelomičnu odgovornost snosi i sama struka, jer se, u pravilu, nerado javno izlažemo. Osobno istupam u medijima jer smatram da je važno da glas struke bude prisutan u javnosti.
U Hrvatskoj su svega tri centra za gospodarenje otpadom, a jedan od njih je šibenski Bikarac. Na koji se način danas koristi gorivo iz otpada koje se dobiva u centrima i zašto je nužna gradnja energana?
– Gorivo iz otpada, koje se proizvodi u centrima za gospodarenje otpadom, trenutno se izvozi na termičku obradu izvan granica Hrvatske, uz visoke troškove zbrinjavanja. Kako bi se smanjili ti troškovi i osigurali potrebni kapaciteti za obradu nužna je izgradnja energana na otpad. Važno je napomenuti da zemlje prioritetno zbrinjavaju vlastito gorivo iz otpada, a tek ako preostane kapaciteta za obradu, uvoze gorivo iz drugih zemalja. S obzirom na trend rasta količina goriva iz otpada, Hrvatska bi se lako mogla naći u situaciji da nema gdje zbrinuti gorivo iz otpada koje proizvede. Stoga, izgradnja energane na gorivo iz otpada jest prioritet.
Kako javnosti objasniti da centri zapravo imaju ulogu pripremiti otpad za daljnje zbrinjavanje, da oni nisu zadnji u tom postupku, a da to ne bude navođenje vode na mlin za gradnju energane?
– Situacija je prilično jasna i razumljiva te ne vidim potrebu za nekim posebnim objašnjenjima. Centri za gospodarenje otpadom proizvode gorivo iz otpada namijenjeno termičkoj obradi, no Hrvatskoj nedostaje infrastruktura za energetsku (termičku) obradu otpada. Zbog toga se gorivo iz otpada šalje na zbrinjavanje izvan Hrvatske, što dovodi do visokih troškova zbrinjavanja i smanjuje sigurnost sustava gospodarenja otpadom jer ovisimo o raspoloživosti kapaciteta za zbrinjavanje goriva iz otpada u drugim zemljama. Stoga, izgradnja energana na otpad jest nužna te se ne radi tu ni o kakvom „navođenju vode na mlin za gradnju energane“.
Protivnici energana često ističu primjere nekih država koje navodno gase takva postrojenja kao što je Danska? Kakva su Vaša saznanja?
– To nije točno. Danska trenutačno pokušava smanjiti broj termoenergetskih postrojenja na ugljen, a razlozi tome jesu prelazak na alternativne izvore energije uključujući otpad. Iako Danska postupno ukida termoelektrane na ugljen, i dalje je vodeća u tehnologiji energetske oporabe otpada, s nekoliko značajnih postrojenja koja djeluju diljem zemlje. Ova postrojenja za energiju iz otpada igraju ključnu ulogu u gospodarenju otpadom i proizvodnji električne i toplinske energije. Primjer tome je energana na otpad CopenHill koja je počela raditi tijekom 2017. godine. Projekt, koji je od ideje do završetka trajao gotovo deset godina, dizajnirala je Bjarke Ingels Group (BIG) i predstavlja inovativan pristup spajanju industrijske infrastrukture s javnim sadržajima. Postrojenje može obraditi 440.000 tona otpada godišnje, stvarajući čistu energiju za 150.000 domova, dok istovremeno nudi rekreativne aktivnosti poput skijanja, planinarenja i penjanja. CopenHill je postao znamenitost u Kopenhagenu, utjelovljujući predanost grada održivosti i inovativnom urbanom dizajnu. Prema tome nema govora da Danska gasi energane na otpad niti da isto planira učiniti u dogledno vrijeme.