Vesna Parun, najistaknutija žena hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, rođena je na današnji dan prije 99 godina na otoku Zlarinu. Kao prva žena u Hrvatskoj koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost, svojim nepokolebljivim duhom ostavila je neizbrisiv trag u povijesti ženskog pjesništva, a umrla je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama, u 88. godini.
Ta rođena Zlarinjanka, dobitnica je raznih nagrada i priznanja, a vrijedi istaknuti Nagradu Matice hrvatske za zbirku pjesme 1948.godine, Diplomu za poeziju u Parizu 1970. godine, Zmajevu nagradu za najuspješnijeg dječjeg pjesnika u Novom Sadu 1972. godine, nagradu Vladimira Nazora za životno djelo 1982.godine te 2003. godine nagradu Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju i brojne druge.
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, već s deset godina napisala je svoju prvu pjesmu ‘Pramaljeće’ u listu ‘Anđeo čuvar’. Osim poezije, pisala je dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.
Vesna je dobar dio svog djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku jer joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla zbog čega je brojna obitelj živjela prilično u teškim uvjetima. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Vesna je osnovnu školu završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. godine maturirala. Bila je odličan učenik i već se sa 14 godina uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ubrzo je došao rat i povratak u Zagreb 1942. godine. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. godine oboljela je od tifusa, a i doživjela je krizu zbog nesretne ljubavi i tada je prekinula studij. Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.
U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana gdje je napisala nekoliko knjiga. Samoću i “otpadništvo” od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u Hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
