Kako žive Murterini otkako je u mjesto došla korona? Kako se nose s karantenom, kako im protiču dani, kako se nose sa strahom od zaraze? Sve to od danas će naši čitatelji moći doznati iz pera Mare Šimat, nove članice redakcije Šibenskog portala, novinarke koja živi na Murteru. Ovo je njezin osobni osvrt na život između četiri zida u karanteni.
Karantena, crvena zona, šiljci na cesti prema Murteru i Betini. Nema vani, nema unutra, nema propusnica.
Pijemo kavu, već smo navikli biti doma, nas troje, vrtičarka i prvašić. Prvašić gleda školu na televiziji, ona skakuće oko njega. Na društvenim mrežama srca za Murter, poruke potpore, telefon stalno zvoni, javljamo se na pozive, sa svima pričamo isto, pozivi traju dugo. Uplete se u razgovor i priča o Zagrebu jer smo eto, do prošlog ljeta tamo živjeli. Muž i ja se još uvijek uspijemo nasmijati situaciji koja nas je snašla, zgrada u kojoj imamo stan u Zagrebu je neupotrebljiva. Dobro da smo se preselili u Murter. Ili nije? Loša kombinacija, nervoza dođe i ode naglo, trudimo se ostati pozitivni. Ne razmišljamo daleko u budućnost. Dopisujem se za svojom sumještankom koja je na Kornatima s obitelji, navodno i tamo ima bolesnih, razmjenjujemo razne memove i šale s interneta kao tinejdžerke, dižemo si moral na daljinu, osjećamo se povezanije.
U Murteru se svi znaju, povezani na društvenim mrežama s kojih i dobivamo većinu informacija. U porukama krenu nabrajanja imena ljudi potvrđenih zarazom, pa informacije o njihovim stanjima, pa informacije o ljudima sa simptomima koji još nisu testirani. Čitamo apele načelnika. Nije nam više svejedno. Onda sve ugasimo, dosta nam je. Pa opet upalimo, zanima nas. Počinje s radom trijažna ambulanta u kontejneru, na parkiralištu ispred Župne crkve! Pozitivna vijest, svi se osjećamo sigurniji. Ljudi su zadovoljni reakcijom načelnika i kriznog stožera, žale što se nije krenulo u ove mjere ranije.
Ali nije nam sve jasno, nije nam jasno kako do banke, kako postupiti u slučaju da se nekom od nas dogodi nešto nevezano za situaciju s virusom. Što je s poštom, nije nam jasno puno detalja, a suvisle odgovore još ne dobivamo. Neizvjesnost i nemogućnost obavljanja najobičnijih svakodnevnih obaveza je ono što nam svima najteže pada.
Od danas smijemo u dućan samo dva puta tjedno. Tko će i kako to kontrolirati ne znamo, ali prihvaćamo i to. Dobili smo obavijest da se zatvara benzinska pumpa do daljnjega, oblačim se i planiram po plin. Stiže mi fotografija gužve od barem pola kilometra na pumpi i ne prestaju pristizati novi automobili u kolonu. Odustajem. Ionako ne možemo mrdati do daljnjega. Saznajem da ima plina i u Tommyja, pa ću to obaviti u jednom od onih tjednih odlazaka po hranu.
Dan prođe brzo, glumimo učitelje, igramo se, čitamo, gledamo dječje filmove i vijesti. Simpatično nam je koliko su i naša djeca nehotično informirana o svemu što se događa i kako se zdravo nose sa situacijom. Gledamo njih i ponovno učimo kako biti mali i sretan s malo.
Najmanje smo zabrinuti za sebe, u kući imamo pet starijih osoba, dvije sa ozbiljnijim zdravstvenim problemima. Prestrašeni su, smanjili smo kontakte s njima na minimum. Prvi put nam je drago što naš stari pas oduvijek voli šetati sam i brzo se vrati. Dezinficiramo mu noge. Često vrtimo u glavi sva naša kretanja i kontakte i odbrojavamo tih 14 dana otkad smo pauzirali socijalni život. Na devetom smo danu.
Do prije nekoliko dana ljudi su šetali po pustim poljima i plažama, obrezivali lavandu, čistili smilje i masline. Usudila bi se reći da smo uživali. Od jučer ne smijemo ni u dvorišta, zamoljeni smo, naređeno nam je tako, poštovat ćemo.
Ljudi luduju na Facebooku
Vjerojatno je u ljudskoj prirodi da za svaku nevolju koja nas snađe moramo u nekoga uprijeti prstom, naći krivca valjda kako bi se mi kao pojedinci bolje osjećali. Možda nitko nije kriv, možda su samo neki, a možda smo svi. To sad više nije ni važno. Frustracije su u ovakvoj situaciji neizbježne, samo je bitno koliko ih tko može kontrolirati. Panika je sada isto normalna, ali i s njom se moramo razračunati. Kažu mi, ovi produhovljeniji od mene, da ruši imunitet.
Murter je utihnuo, ne čuje se ništa osim bure, ne čuju se više zvukovi rola, biciklića i romobila po dvorištima, ni smijeh djece koja su se do prije neki dan igrala pred kućama. Mirno je. Čekamo. Proći će…
(Mare Šimat)
