Hortikulturna rješenja u samom središtu Šibenika sve više nalikuju lošim kopijama japanskih zen vrtova, a sve manje zelenim oazama mediteranske flore. Nakon trenda prekrivanja svega zelenoga crnom folijom i kubicima šljunka iz kojih viri tek pokoja agava, u Zelenom gradu otišli su ‘korak dalje’ i iz te šablone izbacili agave.
Dva zelena otoka kod robne kuće, odnosno preko puta Elektre ovih su dana dobila hortikulturno rješenje ‘par excellence’. Blatnjave površine s oštećenom živicom, kroz koje se i gazilo i vozilo, radnici su prekrili debelim slojem krupnog šljunka iz kojeg strše preostali grmovi nekadašnje rubne živice. Jedan od tih zelenih otoka sada ima umjetničku asimetriju dvaju poluosušenih grmova, jednog rasvjetnog stupa, dvaju stupića različite ‘vele’ i oglasnog panoa.
Da nije tužno moglo bi se ‘prodati’ pod umjetničku instalaciju, ali taj prostor definitivno više nije ni zelena, niti pješačka površina. Pretvoren je, budimo iskreni, u nedefiniran prostor iznimno jednostavan za buduće održavanje, bez ikakve svrhe i funkcije. Daleko je to od ljepote minimalizma pa i minimalistički lijepih stihova Federica Garcije Lorce ‘verde que te quiero verde’.
Minimalizam može biti jako lijep i privlačan, ali u klimi u kojoj živimo od zelenih površina u gradu imamo daleko veća očekivanja. Krupni tucanik možda nekoga i asocira na dalmatinski krš, ali pamtimo još neslavni pokušaj ondašnjeg Zelenila sa zelenim kamečićima na rivi. Okanite se škalje i učinite zelene otoke zelenima.
