Sindrom policističnih jajnika ili PCOS zahvaća čak 10 posto populacije žena reproduktivne dobi, a kako je riječ o tzv. tihoj bolesti, žene često i ne prepoznaju da pate od ovog sindroma. Nerijetko se otkrije tek kada žena duže vrijeme ne može zanijeti, no i tada je moguće zatrudnjeti.
Zašto se sindrom policističnih jajnika uopće javlja, koje su njegove značajke i kako se unatoč ovoj dijagnozi može ostvariti trudnoća, pojasnila je za portal Zadovoljna.hr ginekologinja Jasenka Grujić.
Sindrom policističnih jajnika (PCOS) jedan je od najčešćih hormonalnih, tj. endokrinoloških poremećaja. Ovaj sindrom karakteriziraju mnogobrojni simptomi, a najčešće su to poremećaji u nastupu ovulacije (plodnih dana) i povećano stvaranje muških spolnih hormona.
Ultrazvuk pokazuje tipično promijenjene policistične jajnike. Vrlo se često u žena sa sindromom policističnih jajnika nalazi i prekomjerna tjelesna masa i inzulinska rezistencija, ističe dr. Grujić.
Brojni su tihi simptomi policističnih jajnika koje žene često i ne povezuju s ovim sindromom, već sa stresom ili nezdravim načinom života. To su, primjerice, pojava akni, neredovite menstruacije, debljanje u predjelu trbuha i već spomenuta povećana dlakavost.
Kako napominje dr. Grujić, uzrok toga sindroma nije potpuno razjašnjen, no genetski faktori uz utjecaj okoliša uključeni su u kompleksnu patogenezu sindroma.
Kada se postigne ponovna ovulacija, pacijentica može zanijeti, ali je njezin napredak trudnoće potrebno strogo kontrolirati.
No posljedica sindroma policističnih jajnika koja oboljele žene najdublje pogađa, mnogo više nego dobivanje na težini ili pojava akni, svakako je neplodnost odnosno otežan postupak začeća. Iako je on moguć, zahtijeva strogi liječnički nadzor, a prvi je korak u terapiji smanjenje tjelesne mase.
Put od dijagnoze do trudnoće
Prije davanja bilo kakvih lijekova potrebno je smanjiti tjelesnu masu do indeksa tjelesne mase od 30 kg/m2. U pola godine od gubitka 10 posto tjelesne mase-težine, gotovo sve žene ponovno uspostavljaju reprodukcijsku funkciju, tj. ovulaciju. Svi se lijekovi daju prema posebnim protokolima dok se ne postigne ovulacija.
Osim klomifen-citrata, pacijentici se daju inhibitori aromataze (letrozol i anastrozol), gonadotropini, metformon i u posljednje vrijeme promovirani mioinozitol, govori nam dr. Grujić koja napominje da je osim uzimanjem oralnih lijekova ovulaciju moguće potaknuti i kirurškim putem, tzv. ovarijskim drilingom.
Kada se postigne ponovna ovulacija, pacijentica može zanijeti, ali je njezin napredak trudnoće potrebno strogo kontrolirati.
Trudnica koja je zanijela nakon liječenja neplodnosti zbog sindroma policističnih jajnika zahtijeva zaista posebnu pažnju, posebno ako je već i prije nego što je zanijela kod nje bila dijagnosticirana inzulinska rezistencija. Upravo je zato pravilna prehrana uz kontrolu tjelesne težine prva mjera koju savjetujemo, zaključuje Grujić.
