Da život piše najtužnije i najljepše priče pokazuje primjer kojem je svjedočio, a potom ga na svom Facebook profilu podijelio, psihoterapeut Vladimir Đurić. Njegov tekst o nepoznatom umirovljeniku tužne sudbine, koji je u srca dirnuo tisuće ljudi na društvenim mrežama, prenosimo u cijelosti.
”Mala pošta na glavnoj autobuskoj stanici u Beogradu.Tri šaltera. Tri govornice. Pedeset kvadrata sveukupno.
Drugi siječanj 2017., oko dva popodne. On ima oko 75 godina. Ima prastari kaput, hlače, još starije cipele.
Ima onu kapu koju jedino umirovljenici i hipsteri nose. Neurednu sijedu kosu, brkove, naočale s debelim staklima, pa tako i ogromne oči. I džemper koji se oblači kad iz nekog razloga više nema grijanja u stanu.
Ulazi u poštu i ljubazno pita radnicu rade li još uvijek govornice i može li telefonirati. Radnica, bez trunke emotivnog angažmana, odgovara da može.
On ulazi u središnju govornicu, vrata se ne mogu u potpunosti zatvoriti. I započinje razgovor.
Priča glasno, kao i svi oni koji ne čuju baš dobro, tako da poštom odzvanjaju riječi.
‘Dobar dan… Ilija ovdje. Samo sam vam htio čestitati Novu godinu… I reći vam da mi je mnogo žao što me nitko od vas nije nazvao da čestita, niti me došao posjetiti. Mnogo vas volim. Živi i zdravi bili. Voli vas djeda…’
Odsječno prekida, kao što smo svi nekada radili, u ono doba skupih sekundi. Čuje se kratak uzdah i zvuk spuštanja slušalice na onaj metalni jezičak.
Vrata se otvaraju, on izlazi. Dostojanstven, kao da se ništa nije dogodilo. Uvjeren da mi pojma nemamo kakva se drama odvijala iza nesretno zatvorenih vrata govornice i pod njegovim kaputom.
Pita radnicu koliko je dužan, plaća, ljubazno se zahvaljuje, čestita praznike i polako odlazi…
Radnica i ja gledamo za njim, zaleđeni.
Razmišljam… Tko ga je zaboravio? Što im je skrivio? Ili nije? Koga sam ja zaboravio? Koga iz ovih stopa trebam pozvati da iskažem zahvalnost, ljubav ili poštovanje? Ima li još nade da se situacija popravi?
Srećom pa mi imamo telefone u džepu… I poruke i mailove, sto čuda. Eto neke koristi i od njih…
A i tek smo na drugoj stranici od ovogodišnjih 365 neispisanih. Sreća pa još uvijek ima sasvim dovoljno vremena da se napiše roman koji oplemenjuje dušu, koji je melem za ranu i koji, svakoga tko ga pročita, učini boljim čovjekom. Ili mu barem malo olakša.
Lampa ili svijeća, pero ili tastatura, pero ili laptop samo su okolnosti i usputne sitnice koje ne odvajaju dobrog pisca od lošeg.
Za razliku od ljubavi…
Ona je oduvijek sasvim drugačija priča…”
izvor.Slobodna dalmacija
