Iskrenost, ravnopravnost, ljubav i razumijevanje ključ su po kojem Hrvojka i Nenad Bralić već dva desetljeća uspješno žive svoj brak. Vjera im je, kažu, motor pokretač u svakodnevnom životu, a ‘kotačići’ na njemu njihovo je osmero djece. Najstarijem sinu Lovri 18 je godina, a najmlađem Jakovu tek tri mjeseca.
Znali su se još kao tinejdžeri, a prijateljstvo je preraslo u ljubav prije 22 godine. Hrvojki je tada bilo 17, Nenadu 24 godine.
– Bili smo prijatelji, ali moram priznati da sam gajila ljubav prema njemu duže vrijeme i to prikrivala. I tako smo na jednom tulumu započeli našu vezu. Nismo tada ništa planirali, jednostavno smo uživali u izlascima i provodima. Sjećam se kako smo, nakon nekog vremena, počeli pričati o djeci i kako bi bilo lijepo imati troje ili četvero djece, prisjeća se Hrvojka, danas majka osmero djece.
Niti jedno dijete, kaže, nisu planirali. Prepustili su nekom drugom da o tome vodi računa.
– Jednostavno smo bili prepušteni Božjoj volji oduvijek, makar toga nismo uvijek bili svjesni. Usudila bih se čak reći da nismo prepoznali put za koji smo bili pozvani, govori.
Obitelj Bralić živi u Ražinama. Petero djece ide u školu, a o troje najmlađih brine njihova majka. Nenad je umirovljeni ratni vojni invalid. Iako će se mnogi zapitati ‘kako spajaju kraj s krajem’, u Hrvojkinim riječima ne postoji prizvuk pesimizma.
– Uživam u ulozi majke domaćice, jednostavno sam se potpuno prepustila djeci i shvatila da je puno bolje i zdravije za njih kad je majka doma. Naravno da nije lako danas imati osmero djece, situacija je posvuda teška, ali reći ću vam jednu stvar – kad si siromašan onda je i jedno dijete puno imati. Došlo je teško vrijeme i vlada neki hit među mladima, što kasnije ženidba, a dijete jedno ili nijedno. Međutim, i našim je roditeljima bilo teško, ali su se borili i trudili zaraditi za svoju djecu. Imamo i mi poteškoća, ali guramo i borimo se. Svijet se mora trgnuti, shvatiti da treba uživati i zahvaljivati na onom što imamo, jedan drugome više pomagati, smatraju Hrvojka i Nenad.
Zajedničko provođenje vremena, iskrenost i ravnopravnost u svemu, pravila su po kojem žive svoj brak i tako odgajaju svoju djecu.
– Suprug i žena su jedno tijelo i tako trebaju funkcionirati. Kad vlada prava i iskrena ljubav onda nema nikakvih problema. Jedan drugome uskačemo, pomažemo u svemu. Roditelji su ogledalo djeci, oni uče i upijaju od nas, a mi ih odgajamo u vjeri. Učimo ih da im je Bog na prvom mjestu, da se prepuste njegovoj ljubavi, jer tko ih može voljeti više od onoga tko ih je zamislio, stvorio i zapečatio njihov put, pita se Hrvojka.
Da je puno djece blagoslov u obitelji, dokazuje i činjenica kako petero dječaka i tri djevojčice međusobno sami sebe pokreću i pomažu.
– Jedan drugoga prate i trude se da u kući uvijek vlada veselje. Starija djeca mi puno pomažu, obožavaju paziti mlađe. Sami brinu o urednosti sobe, pospremaju, dižu sa stola, vadu suđe iz perilice. Dobri su i poslušni, i koliko god su različitog karaktera, imaju u sebi izgrađeno zajedništvo i empatiju za druge, pogotovo kada je škola u pitanju. Nisu ljubomorni, socijalizirani su i jako razigrani i društveni, priča majka.
Prihvaćati i zahvaljivati Bogu na onome što im je dao, životna im je radost, a zajednička molitva njihova je snaga.
– Trudimo se odgajati djecu u vjeri, ona nam je jako bitna i veliki je pokretač u našim životima. Kroz vjeru dozrijevamo i uz nju je sve lakše. Moramo biti otvoreni vjeri, jer ona je naša povezanost s Bogom. Pomaže nam shvatiti smisao života, pronaći pomoć u potrebi, snagu u teškoći, utjehu. Bog želi da živimo puniji i sretniji život, a mi mu se rado pridružujemo na tom putu i zato smo jako zahvalna i sretna obitelj, poručuju Hrvojka i Nenad.
