Proslaviti dvadeset godina rada, nije mala stvar. Planinarsko društvo sv. Mihovil, udruga građana osnovana od strane iskusnih planinara, alpinista i speleologa, kao svoj najznačajniji pothvat ističe što su uspjeli okupiti veliki broj mladih zaljubljenika u ove, fizički i duhovno bogate aktivnosti . Tim povodom razgovarali smo sa članovima udruge.
Da li biste rekli da je trend planinarenja u porastu zadnjih godina?
Da, apsolutno. Ove godine brojka članova Kluba već je prešla 150 članova, a tek smo ušli u peti mjesec, dok gledajući unatrag desetak godina ta se brojka vrtjela oko 30-ak članova, što ukazuje na povećan trend. Uglavnom ljudi dolaze iz želje za novim iskustvima, želje za rekreacijom, želje za druženjem, želje za istraživanjem, a to se ponajviše odnosi na speleologiju.
Tko se sve može učlaniti u školu planinarenja, postoje li dobne granice?
Članom može postati svaka zainteresirana fizička osoba prihvaćanjem odredaba Statuta udruge, a voljna je pridržavati se svih odluka, pravila i smjernica koje donose tijela udruge te poštivati planinarsku etiku, te potpisuje pristupnicu. Za osobu mlađu od 14 godina pisanu izjavu o učlanjivanju u udrugu daje zakonski zastupnik ili skrbnik (roditelj), a za člana sa navršenih 14 godina do 18 godina (maloljetna osoba) zakonski zastupnik ili skrbnik (roditelj) daje pisanu suglasnost.
Dobne granice nema. Naš najmlađi član je Luana Juričev, a postala je članicom sa dva mjeseca života jer su joj baka i djed strastveni planinari koji je ponekad vode sa sobom u prirodu. Najstariji po godinama, a i po stažu u našem Klubu je naš predsjednik Kluba gospodin Mate Protega.
Koliko je potrebno uložiti u osnovnu opremu, da li je ovu skup sport?
Mnogi misle da im za planinarenje ne treba puno opreme, da je dovoljan samo ruksak i potpuno krivo opremljeni krenu u planinu, u običnim niskim patikama, sa neudobnim “školskim” ruksakom, kratkih hlača, bez kape, šešira, vode…ali tu uskače naša planinarska škola koja ljude uputi.
Sam početak planinarenja može biti nešto skuplji, upravo zbog osnovne opreme, ali taj početni ulog se isplati jer npr. gojzerice i ruksak traju godinama, isto tako dobra jakna i’tikica’ – čeona lampa. Oprema se kupuje postupno, a ako je osoba ustrajna u planinarenju, dugoročno je isplativa pa gledano tako – planinarenje nije skup sport.
Nedavno ste organizirali šestu po redu planinarsku školu, a osim toga postoji i speleološka?
Tako je, iz su proizašla 23 školovana planinara, kao i iz naše 13. speleološka škola, koju je uspješno završilo 14 članova, a koji su stekli naziv speleolog pripravnik.
Planinarsku škola se odvija kroz predavanja i rad na terenu kroz izlete, prolaze se razne teme (od povijesti planinarstva preko učenja o kretanju u planini, opasnostima koje nas tamo eventualno čekaju, opreme koju svaki planinar mora imati, prehrane u planini, uče se čvorovi, orijentacija, osnova prve pomoći, pa sve do izrade bivka i preživljavanja u planini).
Sve su to bitne teme jer planinarenje, osim ogromnog užitka, kao i svaka sportska rekreacija nosi i određene opasnosti, pa svaki je naša preporuka da svaki čovjek koji želi ići u planinu ipak završi planinarsku školu koja traje 6 tjedana. Osim znanja, u školi se stječu dobra i duga prijateljstva.
Speleološka škola je dosta zahtjevnija i traži određenu spretnost i samopouzdanje iako naši divni instruktori stoje “bok uz bok” sa polaznicima i svaka prepreka ostaje iza polaznika.
U blizini Dubrave, u zaseoku Alati nalazi se Vaša planinarska kuća. Da li je ona otvorena za sve ili samo za one s članskom iskaznicom?
Sam objekt, koji je privatno vlasništvo, dat je na posudbu HPK ‘Sv.Mihovil’ i sastoji se od dvije spavaonice sa po 8 kreveta (ukupno 16 kreveta), kupaonica sa wc-om i tuš kadom, blagavaonice s potpuno opremljenom kuhinjom i natkrivene terase na kojoj se nalazi i veliki kamin i još jedan sudoper. U kući su provedene električne, a također i vodovodne instalacije, pa se koristi pitka voda iz gusterne. Kuća ima još nekoliko terasa i pomoćnih prostorija te veliki uređeni okoliš sa klupicama na kojima planinari mogu pronaći svoj kutak za uživanje u prirodi.
Kuća je za planinare, ali i za sve ostale ‘putnike namjernike’ otvorena po dogovoru.
Da li se ide na izlete na tjednoj bazi ili ipak nešto rjeđe?
Sastajemo se u našim prostorijama Kluba u Crnici, prilaz Tvornici 33 svakog četvrtka. Na sastancima obično najprije iznesemo izvještaje o izletima od prethodnog vikenda, a zatim iznesemo plan o izletima na koje ćemo ići sljedeći vikend kako bi se članovi mogli na vrijeme pripremiti i odlučiti koji izlet da odaberu, a s obzirom na velik broj članova Kluba, uglavnom se organizira više izleta, na više planina, špilja, penjališta.
Da li je moguće odgovoriti na pitanje što planinarenje daje ljudima, zašto planinariti?
Na pitanje zašto uopće planinari odlaze u planine, nemoguće je dati jednostavan i jedinstven odgovor, ponajprije zato što svaki planinar ima svoje motive, ciljeve i svoj način shvaćanja planinarstva. Svatko izlete proživljava na svoj način i veseli se nečemu što drugima možda ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo. Ipak, svim je planinarima zajedničko da u planine idu jer to vole.
Planinarske pobude uvelike proizlaze iz nagonskih čovjekovih potreba koje su suvremenim načinom života znatno potisnute. U prvom redu, to je potreba za upoznavanjem prostora u kojem živimo, zatim potreba za bliskim druženjem i upoznavanjem ljudi, boravak na svježem zraku umjesto u teretanama i zagušljivim dvoranama, te konačno najbitnija – potreba za zdravim životom, srećom i zadovoljstvom.
Jedna od polaznica planinarske škole , Nikolina Cukrova, opisala nam je svoje iskustvo:
Upisavši 5. Planinarsku školu, napravila sam najpametniju odluku ikada. A znate zašto? Zato što sam, nakon godina života u gradovima, uključujući Zagreb, Zadar i Munchen, gdje sam povremeno planinarila i to ponajviše na svoju ruku, povratkom u Srimu konačno odlučila upisati u planinarsku školu.
U mjesec i pol, koliko je trajala, doživjela sam predivnih stvari, anegdota i novih prijateljstava, prohodala područjima šibenskoga kraja za koja nisam ni znala da postoje. Neponovljivo iskustvo koje bih svima preporučila, a HPK Sv. Mihovil me oduševio svakom pogledu – organizacija, ljudi. ‘Cipelcuk’ s njima je najbolji ‘cipelcuk’!
Šibenik i okolica kriju puno neistraženog blaga, stoga gojzerice na noge, štapove u ruke, ruksak na leđa i pravac u prirodu! Zagrlite stablo, lezite na travi, kupajte se u rijeci, mirišite cvijeće, dišite svježi zrak – živite!
