Nomen est omen, latinski je izraz koji upućuje na to da značenje određenog naziva nosi posebnu, nerijetko i magično konotiranu simboliku.
Smještena na šibenskoj Gorici, uzdižući se prema Ulici graditelja Skoka, Ulica sedamnaest buntovnika svojim nazivom doista privlači pažnju, kako stanovnika grada, tako i inozemnih posjetitelja. No, koliko Šibenčana uopće zna čemu, odnosno kojim to tajanstvenim ‘buntovnicima’ ova ulica ‘duguje’ svoje nadasve originalno ime?
Odgovor smo potražili kod šibenskog profesora Ivice Poljička, a poslužili smo se i knjigom ‘Stari Šibenik – kalama, skalama i butama’ u kojoj je Milivoj Zenić, literarnim putovanjem kroz šibenske ulice, otkrio njihove brojne tajne i zaboravljene priče.
Naime, velike socijalne i političke tenzije između gradskog plemstva i pučana Krešimirovog grada su povremeno dovodile do otvorenih sukoba i krvavih buna, a glavni uzrok prvih zaoštravanja odnosa bila je odluka Velikog vijeća komune(lokalne zajednice) da njegovi članovi ne mogu biti neplemići.
Suprotnosti su se, u nastavku je teksta slikovito objašnjeno, zaoštrile početkom 16. stoljeća, u vrijeme pojačane osmanlijske opasnosti.
‘DUŽD JE STVARAO BUNT’
Šibenski pučani, pod vodstvom, u knjizi je naglašeno, 18 zanatlija, sastali su se tako 1504. u crkvi sv. Julijana i donijeli odluku da se odaberu poklisari, svojevrsni izaslanici, koji će u Veneciji duždu izložiti potrebe, nevolje i bijedu puka.
Nevolja je nastala kada je dužd odbio sve glavne zahtjeve pučana, pa su u Šibeniku sve češće izbijali veliki neredi i nasilja.
Pobunom u kolovozu 1511., pučani, na čelu kojih je bio Juraj Prokić, preuzeli su vlast u gradu, ali samo do srpnja sljedeće godine kada je bunu krvavo ugušio Sebastian Giustinian koji je napisao sljedeće:
„Naredio sam poslije toga hvatanje začetnika svega zla, Jurja Prokića, koji je prerušen u žensku odjeću, ali prepoznat po bradi koju je imao, u jednom gostinjcu trećoretkinja, sav prestrašen, pretvarajući se da miješa mekinje za prvi obrok kokošama. Prepoznat bje i neki Matija, krvlju građana okaljan, otkriven u braščini Trojstva“.
Mletački kroničar napisao je pak kako je Giustinian došavši u Šibenik „napao tamošnje vođe puka i ostale buntovnike i kako je uhvatio njih 14, dvojicu kojih će objesiti, a ostale će kazniti kako ga je Bog nadahnuo“.
Nakon gušenja bune Veliko vijeće donosi odluku da u svoje članstvo nikada ne primi ikojega pučanina, stoji u Zenićevim ‘kalama, skalama i butama’.
Jedan drugi Giustinian, Gianbattista, Mlečanin, napisao je 1553. Sljedeće:
„Između plemića i pučana stara je i žestoka mržnja zbog tolikih, od pučana ubijenih plemića, koji su, a naročito mlađi, napadali, uznemiravali pučanke.“
I dodao: „Odijelo, govori i ophođenje ovih Šibenčana, sve je hrvatsko. Samo po koji, vrlo rijetki, plemić oblači se po talijansku. Sve se žene oblače i nose po hrvatsku i skoro ni jedna ne zna govoriti talijanski“.
Na drugome mjestu Giustinian ovako karakterizira plemstvo: „U svoj Dalmaciji cvjeta uznosita gordost i nadutost dalmatinskog plemstva sred neukosti i siromaštva, što predstavlja dvije skrajnosti ovoga dalmatinskog plemstva“.
Ulica sedamnaest buntovnika mogući je pravac protezanja srednjovjekovnoga zida koji se pružao od tvrđave sv. Mihovila prema Sv. Krševanu i Dobriću, zaključuje autor.
