Dragi moji čitatelji, jeste li i vi možda ponekad izrekli neku od ovih rečenica – samo je novac kriterij uspjeha ili nemojte slušati prazne priče, pogledajte ima li tu što materijalno i korisno i slično?
Ljudima je najvažnije da imaju ono osnovno, a to je hrana, tj. novac kojim će kupiti hranu! Možda te rečenice zvuče uvjerljivo? A možda ste i sami ponekad, dok ste ih izgovarali, posumnjali da je to baš tako? Ako je novac najvažniji, na kojem je mjestu onda ljubav? Prijateljstvo? Zdravlje? Stjecanje znanja?
Ipak, ono što nam upravo sada nedostaje, podiže se na ljestvici naših prioriteta pa nam postaje važnije. Ali kada to dobijemo, to nam pada na toj istoj ljestvici i postaje manje važno. Ili gotovo beznačajno. Jednostavno se podrazumijeva. Uzima se zdravo za gotovo. Čovjek želi ono što nema! Ali u skladu sa svojim sustavom vrijednosti. A kada želju zadovolji, onda želi nešto drugo. Ako imamo, obično ne želimo toliko kao kada nemamo. Tako je možda još i više s nekim drugim stvarima: iako ne možemo bez kisika ni nekoliko minuta, velika većina nas, osim izuzetaka treniranih ljudi, gotovo uopće ni ne misli na zrak. A kamoli da bi zrak u našem svakodnevnom životu bio visoko na ljestvici prioriteta! Mogli bismo dakle na temelju mnogih stvari koje imamo lako pokazati kako ih puno manje želimo nego prije. Često nismo ni svjesni svega što imamo. Postajemo svjesni samo kada to izgubimo. Kako nam dosadni ponekad znaju biti naši stari djed i baka. Ali samo dok su živi. Kada ih izgubimo, tek nam onda nedostaju i tek onda shvatimo koliko su nam bili dragocjeni. Veoma je korisno uspostaviti osobni sustav vrijednosti. Znati što nam je toliko važno da bez toga ne možemo. Znati na što smo se navikli, a da nam to zapravo nije nužno potrebno, nego da nam, kada bolje promislimo, čak i šteti.
Ali, nažalost, nije to cijela priča! Neki se „navuku” na to što imaju. Postaju ovisni ne samo o nekim količinama koje zadovoljavaju njihove osnovne potrebe, nego te količine žele povećati pa gomilaju, gomilaju… nikad im dosta! Čini im se da tako stječu moć i slobodu. A zapravo, kao i svi ovisnici, dobivaju gospodara koji ih tjera na još. Neki su se dali zavesti od onih koji tvrde kako su u pravu kada kažu da je stjecanje materijalnog bogatstva važno. Čak najvažnije. I tako su prestali živjeti slobodno i postali robovi stjecanja pa, umjesto da poboljšaju svoj život, znatno su ga pogoršali. Ako su vas mimoišli u njihovu zabrinutom trku, shvatili ste da nisu sretni iako sada imaju više nego prije jer su izgubili dio svoje slobode. Meni to izgleda psihologično, a vama?
Izvor.Večernji.hr
