I evo nas u zadnjem dijelu ove Dublinske priče. Kažem ove, jer će priča iz Dublina, pa i iz drugih uličnih prijestolnica, biti još. Venecija, Amsterdam, Rekjavik, Dublin, Prag, Berlin, Beč ili Dubai – stvar je samo gdje će mi zapeti prstić na globusu. Kako meni, tako i Čuvarima Ritma. Jer kud ja, tud i Čuvari Ritma. I više sam fotogenična kad nas je više. Nego, da se vratimo na Dublin. Da, Dublin je ulična prijestolnica, a Grafton ulica – kako kaže irski kolega – najbolja je ulica u Europi. Ne znam za sve europske ulice, ali za baskanje Grafton je stvarno fantastična. A volim i taj Temple Bar kvart, pogotovo to baskanje u noći. Kažu baskeri da stiže novi zakon u obliku dozvola s kojima bi se reguliralo ulično nastupanje. Nisam sigurna što bi se točno reguliralo, jer mi nitko nije znao reći da li će se dozvole naplaćivati, hoće li uvesti princip audicija, ili će uvesti određen broj svakodnevnih nastupa. Drugi su, pak, rekli da su dozvole najavljene i prije godinu dana, pa se ništa nije dogodilo. Kako god, ako mene pitate, ništa se bitno neće promjeniti, osim nekoliko eura više u gradskom budžetu. Uostalom, baskeri u Dublinu, poprilično dobro funkcioniraju, surađuju i dogovaraju se bez povišenog tona. To je ono što sam ja vidjela.
ŽIV I ČUJAN GRAD
Predblagdansko vrijeme je predblagdansko vrijeme, a baskerska riječ putuje bez granica, drugim riječima, gužva u Graftonu se nakon blagdana prepolovila, a broj baskera još i više. I nekako mi je bilo krivo što nisam produžila boravak barem za još tjedan dana, pa da iskušam Dublin u ‘običnim’ danima. To mi ionako jest baskerska praska, da idem u male gradove, u prilikama koje nisu blagdanske ili festivalske. Baš iz tog razloga što svi hrle tamo, baš tada. No, kako rekoh na samom početku, već duži niz godina ne slušam toliko ni o Berlinu, Barceloni, ili Amsterdamu već o Dublinu. Ljudi meni govore kad pričaju o njemu. Različite dobi, različitih profesija.
Nisam znala što odgovoriti svima koji su me zapitkivali kako mi je bilo. Jer jednostranog odgovora još uvijek nemam. Da, točno je da su me sveprisutni kradljivci oštetili za pozamašan iznos, i to u najgorem mogućem trenutku, na najgori mogući način. Ukrasti baskeru instrument s ostatkom stvari za nastup u dalekoj zemlji jest pozamašna šteta, na najgori mogući način i u najgorem trenutku. No, sve što sam doživjela nakon i zbog toga jednostavno briše sve.
Impresije su se slegle, ljudi me manje pitaju o Dublinu i krađi kufera, instrumenta i ostalog, ali grad je ostao živjeti u mojoj viziji. Poput kakvog organizma sa svojim osobinama. Živ, čujan, zanimljiv tolikom broju turista, glasan i divlji, poput kakvog ekscentričnog žonglera za kojeg ne znaš je li na mjestu ili nije, ali ipak ostaješ gledati do kraja njegov show, daš mu u njegov šešir ono s čim si mislio popit pivu i želiš sutra doći po još. E, to vam je Dublin. Dublin iz perspektive ulice.
Stoga se vraćam, bez obzira koje bude novo mjesto na globusu na kojem mi stane prstić. Dublin mi je vratio onaj prvi baskerski žar, i ja sam ponovo na svom valu. Glasna i divlja, poput tog ekscentričnog žonglera.
A Šibenik? Vratila sam se u Šibenik samo i isključivo zbog obaveza i projekata. Put nazad već planiram nakon radionice bubnjanja koja redovito počinje u ovom periodu, krajem siječnja. Hoće li to biti sa Čuvarima Ritma, vidjet ćemo. Meni bi svakako bilo draže da idemo kao trupa. Ponovni dolazak u Dublin značit će ponovni susret s mnogobrojnim kolegama, za neke bih čak rekla prijateljima. Takvu srdačnost bit će teško nadmašiti.
ZAJEDNIČKI ŽIVOT
Za kraj vam želim kratko ispričati svoje iskustvo koegzistencije s vlasnicima ili menadžerima poslovnih trgovina. Jer, to je upravo to, koegzistencija. Ne sila jednog prema drugom. Zbilo se to u Temple Baru, u prvim danima, dok je još moj bubanj bio samnom. Naime, svirala sam u jutarnjem terminu, da tako kažem, u glavnoj kvartovskoj ulici. Kutak dobar, prolaznika ima, kvalitetno se čuje svaki TAK prstića na koži. I prođe tako nekih 20-ak minuta, fino sviram, a ni manča nije loša, kad eto, prilazi mi neki mladi frajer, i nudi on meni male čokoladice u kutiji.
– Oh, thank you – pomislim i kažem. I, krene momak u priču. Pa znaš, nama je tu galerija, upravo imamo projekciju unutra, klijenti su također unutra i nakon par minuta vrlo ljubazno me zamoli mogu li doći kasnije ili sad otići malo dalje?
Nevoljko pristajem na seljenje, ali se radije i pomaknem nego da sviram s mišlju o tome, i kažem ja njemu: OK. I tako, čovjek se zahvali, krene nazad, te se ponovo okrene prema meni i kaže:
– Hey, please take few more.
A fina čokolada neka.
PIŠE: Silvija Papak
