Za potrebe stalnog postava Muzeja betinske drvene brodogradnje, koji svoja vrata otvara 14. kolovoza ove godine, u Betini je upriličeno snimanje rekonstrukcije betinskog tradicijskog pira. Snimka tradicionalnog betinskog pira vrtjet će se u etnološkom krilu muzeja, kako bi se posjetiteljima pokazalo koliko su različite bile funkcije broda u betinskoj povijesti. Brod se koristio kao transportno sredstvo, za ribarenje, za odlazak u modravska polja i maslinike, ali i za vjenčanja, te sprovode. Tu tradiciju Betinjani u posljednje vrijeme opet oživljavaju, osobito otkako je pokrenuta inicijativa uređenja muzeja u centru mjesta. Nedavno održanom snimanju pira, prisustvovalo je četrdesetak Betinjana, mahom pripadnika betinskog kulturno-umjetničkog društva Zora. Nakon snimanja razgovarali smo s privremenom ravnateljicom Muzeja betinske drvene brodogradnje Katom Šikić Čubrić.
Tko je sudjelovao u organizaciji ovog snimanja?
Organizatori su bili Općina Tisno i Muzej betinske drvene brodogradnje, u suradnji s Turističkom zajednicom mjesta Betina. Od velike pomoći nam je bio KUD Zora. Svi zajedno smo sudjelovali u pronalasku tradicijskih nošnji, dote, kićenju broda i mladenkine kuće. Svi su se uključili i zato je ovo snimanje odlično realizirano do svakog detalja. Moram spomenuti i ekipu koja je organizirala snimanje pira, Marina Rakića iz Zoom in studija, te naše suradnike iz šibenske agencije Kocka, autore projekta muzejskog postava koji, među ostalim, čini i projekcija betinskog pira.
SURADNJA JE TEMELJ SVEGA
Po čemu se betinski pir razlikuje od drugih svadbenih slavlja, kako je točno izgledao tradicijski pir koji ste rekonstruirali?
Pir koji smo snimali za potrebe Muzeja nije klasičan jer u Betini su se češće ženili među sobom ili s Murterinima. Da bi slijedili muzejski scenarij, odlučili smo priču prilagoditi postavu. Raspored događaja i scene koje smo snimali su autentični. Prije snimanja smo, u suradnji sa desetak starijih mještana, napravili scenarij filma. Svatko od njih je nekad prisustvovao piru na kojem se mlada udavala u neko dalje selo, ili je mladoženja dolazio s nekog otoka u Betinu sebi po ‘nevistu’. Za odjeću i običaje proučili smo ‘Narodno stvaralaštvo šibenskog kraja’ Ive Furčića i ‘Murterski godišnjak 6’, odnosno tekst Ive Jurage o tradicijskom životu i običajima Murtera u prvoj polovici 20. stoljeća.
Odlučili smo da će naš mladoženja biti s nekog od šibenskih otoka i oženiti Betinku u betinskoj crkvi. Mladoženjini svatovi su doplovili na tri broda, prvi je tradicijski okićen vijencem od bršljana, cvijećem u sohama, zastavom i starinskim kolačima na jarbolu. Nakon što su vezali brod, išli su po mladu u njezinu kuću. Uslijedio je obred vjenčanja u crkvi. Nakon vjenčanja putem do mladenkine kuće mještani dočekuju pirovnjake i nude ih prošekom i pršunatama (fritulama). Kod mlade se dođe na ručak (tradicionalno od bravetine ili janjetine), majka daje kudiju nakićenu dječjom robicom, papučicama, beberinom, kolačima, šarenim trakama i na vrhu nabodenom jabukom. Uzme se dota od mlade, koja se ukrca na brod. U doti se nalazi sve što će mladenki biti potrebno u novom životu – šudari, postole, huštani, travese, tapeti, biljci, kušini, škrinja, metle od brnistre, kosir, kosiračica… Svi zajedno zaplešu kolo, a mladoženja, mlada i svatovi s njegove strane otplove njihovoj novoj kući.
Na snimanju se koristili tradicionalne betinske nošnje. Jesu li one muzejsko vlasništvo?
Ne, sve nošnje koje smo koristili su isključivo privatno vlasništvo koje su nam ljudi ustupili za potrebe snimanja. Svi su se rado odazvali i upravo zbog te suradnje je ovo snimanje tako dobro prošlo. Suradnja je jedan od najbitnijih faktora u očuvanju tradicije.
Koliko se danas pirovanje u Betini razlikuje od onog nekada, jesu li neki običaji zadržani?
Običaji se razlikuju. Prije se pirovalo više dana, išlo se u pohođenje po kućama pirovnjaka dan ili dva nakon pira. Sam dan pira počinjao je izjutra jer su se ženili na velikoj misi. Procesije kroz selo ostale su manje-više iste. Ljudi i danas nakon vjenčanja mladencima i pirovnjacima izvade stolove i časte ih prošekom i pršunatama na putu od crkve do mjesta slavlja. Rijetki su svatovi koji dolaze na brodovima, ali i toga ima. Prije nekoliko godina je bio jedan pir gdje je mladoženja iz Betine po mladenku, koja se isto nalazila u Betini došao brodom, radi fore.
TRADICIJA KAO DIO TURISTIČKE PONUDE
Snimanje je izazvalo oduševljenje kod ljudi. Je li u planu ponuditi turistima doživljaj tradicijskog betinskog pira?
Svakako je u planu, i to već u srpnju, u srcu sezone, samo što će glavninu organizacije preuzeti Turistička zajednica i KUD Zora. Planovi Muzeja će se nastaviti u drugom smjeru. Tematika Muzeja betinske drvene brodogradnje su prije svega brodovi, tako da je plan baviti se brodovima i organizirati ture koje će ići rutama starih težaka. To je jedna od stvari koju ćemo ponuditi turistima, a u planu su i tematske radionice koje će se bazirati na nekim tradicionalnim stvarima kao što su, primjerice, priprema jela na starinski način ili izrada vune.
Ulomak iz knjige Ive Furčića
‘Panci su se nosili i u svetac i u težatnik, Škrpete i škahune nosile su se u svetac. Čerape su uvik bile od bile vune s kiman su se žene šuperbale. Suknja s poskrletnin krajen nosila se u svetac.
Čerma-hajak ima je kočanje mušciman i kučicaman. Travese se u staro vrime nisu nosile, to došlo kasnije. Opleće, izrađeno konciman: modriman, crveniman, zeleniman i žutiman nosilo se svaki dan. Hacoli od vune nosili su se u dan sveca. U novije vrime žene su počele nositi na glavi ‘žarke’ hacole. Isto tako iz novijega vrimena je ogrica i bušt od pana, otočen zelenin krajen. Travesa, ka je isto iz novijih vrimen, nosila se od svih boja, najčešće na okomite pruge.
Muški su nosili na nogan ‘panke, škahune i čarape kako i ženske. Gaće su bile suknene, kučanje na muške i kučice. Nosija se i kružet, ki je bija na prsiman izrađen. Košuja se činila od robe ka se zvala ‘posramuha’. Košuje se nisu nosile sa koleton. U dan sveca muški su nosili kaparan, a u težatnik hajah i kaban. Na glavi se nosila kapica mala crjena, ka je imala rese i konac s kin bi se ćapavala za kosu da ne bi pala.
Ženska vinčana roba: na glavi venac ki je bija ispleten od kurdel svih boja – ča je bija veći venac, to je cura bila bogatija. Suknja ‘modrenica’, bila ogrica, bile bičve, bušt od crvnenog skrleta, modra traversa i kanica. Na nogan su bili ‘panci.’
