U 16 sati toga dana drniški Centar za obavješćivanje, oglasio se sirenama za zračnu opasnost za cijelo područje tadašnje Općine Drniš. Bilo je to drugi put da građane sirene upozoravaju na opasnost, jer prvi put su se oglasile večer ranije ,15. rujna kada su Drnišani noć proveli u skloništima, no nije bilo napada.
Prvi napad zbio se 16. rujna u popodnevnim satima,najprije iz topova i tenkova, a zatim je uslijedilo granatiranje iz višecijevnih raketnih bacača, a u predvečerje stigla je i avijacija. Tijekom noći sa 16. na 17. rujna započeo je i masovni odlazak Drnišana .Zajedno u koloni starci, žene, djeca i bolesnici zaputili su se preko Čikole prema Zagori ,a odatle vlakom i autobusima prema sigurnijim mjestima na obali. Oni koji se nisu mogli odlučiti napustiti svoj dom, ostali su kao svjedoci ubojstva ,paleža i pljački koja će se na ovim prostorima odvijati u četiri godine okupacije.
Polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća i molitvom 22.obljetnica početka Domovinskog rata danas je u drniškom kraju jedino obilježena u Oklaju .
Na području Promine u selu Puljani na današnji dan i pale su prve žrtve rujanskog rata 1991. godine , poginuo je drniški policajac Šime Grabić, te četvero nedužnih civila iz tog sela . Tijekom prvog granatiranja u Puljanimasustradali Mate Burnać,Kata Pokrovac i Marija Verović , dok 12 godišnju djevojčicu Mariju Pokrovac pogodila je granata istog dana u Oklaju za vrijeme obreda sprovoda na mjesnom groblju svetog Mihovila.
U spomen na njih i sve stradale branitelje i žrtve Domovinskog rata danas je najprije kod spomen križa u središtu Oklaja u nazočnosti čelništva Općine Promina, predstavnika Udruge 142. Brigade HV , HVIDR-e ,obitelji stradalih,te ratnik sudionika 1991. oklajski župnik fra Petar Pletikosa , održaomolitvu odrješenja za sve poginule branitelje . Potom su cvijeće podno spomen križa položili izaslanstvo Općine Promina predvođeno načelnikom Tihomirom Budankom , izaslanstvo Udruge 142. brigade Hrvatske vojske predvođeno predsjednikom Joškom Ćevidom i tajnikom Robertom Mihaljevićem,izaslanstvo HVIDR-e Drniš na čelu sa predsjednikom Tomislavom Ožegovićem ,kao i obitelji poginulih branitelja i žrtava rata .Molitva odrješenja služena je i za sve civilne žrtve Domovinskog rata u spomen sobi Domovinskog rata u zgradi općinegdje su izvješene fotografije svih 66 žrtava rata s prostora Općine Promina. Ujedno u Puljanima posjetili su mjesto pogibije Šime Grabića gdje su zapaljene svijeće i položeno cvijeće.
Drniški egzodus što je započeo na današnji dan 16. rujna 1991. godine trajao je za više od 13.000 drniških prognanika četiri duge godine prognaničkog života u Splitu,Kaštelima,Šibeniku ,Baškoj Vodi, Trogiru i mnogim drugim mjestima i gradovima diljem Hrvatske. Drnišani u progonstvu nikad nisu gubili nadu u povratak. Znaju to dobro svi oni koji su pre¬trpjeli dugi prognanički život, živeći po tijesnim hotelskim sobama , hraneći se svakodnevnim porcijama u redovima masovnih kuhinja i skladišta Caritasa, tražeći za sebe i članove svojih obitelji darovanu odjeću.
Sanjani i očekivani dan povratka stigao je s Olujom 5. kolovoza 1995. godine kada je oslobođeno cijelo do tada okupirano drniško područje.
Drniški branitelji još jednom su izrazili nezadovoljstvo što obilježavanje rujanskog rata u Šibensko-kninskoj županiji protječe bez spomena doprinosa drniških branitelja u zaustavljanju neprijatelja na pohodu prema Šibeniku.
U pismu što ga je medijima uputio Ivica Aleksić ,dragovoljac Domovinskog rata odlikovan Redom hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku i jedan od ratnih zapovjednika na drniškom bojištu, zamjera što se i danas 22. godine poslije ne spominju akcije na drniškom bojištu kojima je zaustavljeno napredovanje 9. kninskog korpusa prema Šibeniku . Riječ o bitkama od 20. rujna 1991. godine koje su se dogodile kod Pakovog Sela i Sedramića.
Podsjetimo u Pakovu Selu zaustavljeni su tenkovi , mehanizacija i ljudstvo koji su krenuli u osvajanje Šibenika . Nakon što je većina Drnišana do 19. rujna 1991. napustila je svoje domove nove obrambene položaje 4. bojna 113. brigade i 4. bojna 4. gardijske brigade te pripadnici policije postavili u Pakovu Selu i Sedramiću.
U Pakovu Selu tenkovsku prethodnicu dočekali su hrvatski bojovnici i nanijeli neprijatelju značajne gubitke u ljudstvu i tehnici. U ovoj bitci JNA je imala uništen jedan tenk i jedan oklopni transporter, oštećena još tri tenka, više poginulih, veći broj ranjenih, a zarobljen je i major Stevo Krkljaš i 30 vojnika. U ovim akcijama naše snage nisu imale gubitaka osim dvojice lakše ranjenih branitelja.Neprijateljski poraz u Pakovu Selu, a potom u Sedramiću gdje je onesposobljen jedan neprijateljski tenk omogućio je braniteljima da jače učvrste obrambene položaje na toj crti bojišnice i učine ju neprobojnom za neprijatelja u njegovu nastojanju da se približi Šibeniku. Iako samostalne,bitke u Pakovom Selu i Sedramiću, sastavni su dio sveukupne obrambene bitke za Šibenik u rujanskom ratu kojima je definitivno utvrđena drniška crta bojišnice,a položaji uspostavljeni u jesen 1991. ostali su nepromijenjeni do konca rata.
Na kraju dodajmo kako je borbenom skupinom MUP–a zapovijedao Joško Mamić , Josip Jukicazapovijedao je 4. bojnom 113. brigade Zbora narodne garde u kojoj su bili drniški branitelji. Za zapovjednika svih snaga u Pakovom Selu određen je policajac Ivica Aleksić, a snaga na području Sedramića Ivan Zelić zapovjednik 4. bojne 4. gardijske brigade.
20. rujna 1991. godine zapovjednikom svih borbenih snaga na drniškom području imenovan je Luka Vujić.
Izvor: Radio Drniš
