Pred rodnom kamenom kućom u Ceri , za sinijom uz ” beside” o životu u Dalmatinskoj zagori i potrebi gospodarskih i turističkih oživljavanja tih kamenih gnijezda, Josip Budiša predstavio je svoj roman prvijenac “Tragom sudbine”.
Nakon prve knjige „Sve naše krize”,kratkih zapisa o krizama koje su pogodile Hrvatsku i generacije rođene pedesetih godina prošlog stoljeća, Josip Budiša u svom prvom romanu “Tragom sudbine” priča o odrastanju dječaka Vlade u krškom selu, koji odlazi na školovanje u grad, gdje se zapošljava, zasniva obitelj, sanja o proživljenim ljepotama svog zavičaja sredinom prošlog stoljeća, čiju sagu kroz romanesknu priču svjedoči svojim rođacima pridošlim iz Amerike, upravo pred tom zbiljskom kućom gdje je knjiga i “krštena” uz vino iz suska.
Riječ je o poluautobiografskom romanu , kaže autor odrastao u unešičkoj Ceri , danas stalno nastanjen u Kaštel Sučurcu,u kojem je šezdesetak godina svoga života pretočio u privlačnu monološku priču u kojoj je na neposredan način prikazao nekadašnji život u selima naše Zagore.
Govoreći o knjizi urednik izdanja, Mladen Vuković, naglasio kako Budišin književni prvijenac „literarna je molitva za oživljavanje naših zapuštenih sela, poziv na dublje promišljanje o nama danas i ovdje ,kamo to srljamo, uvjeren da će čitatelj u ovoj „vlaškoj” priči uživati i naučiti neke izgubljene vrijednosti.
O knjizi je govorio i doc. dr. sc. Mladen Domazet, koji ističe kako „ono bitno i temeljno što nam izriče ova knjiga – zasigurno su pitanja svakodnevice ljudskog života, raznovrsnih događaja, ključnih prekretnica, duhovnih okusa (poput majčinog jecaja, odsutnosti i duhovnog nemira, nelagode, potištenosti), i nadasve, srastanje sa zavičajnim i prirodnim ambijentom, odnosno, autor nas vodi u mirise prirode, debelu hladovinu ispod koštele, ljudske žuljeve, strahove od mrkle noći, u kušanje pečenog kruha ispod peke, zatim podsjeća na ozeble ruke, derneke i ojkavicu, dječje nestašluke, tjeskobni susret sa smrću, blagdanska ozračja, kontraste između tradicije i modernizacije, ali, i druge etnokulturalne značajke Dalmatinske Zagore. I nije to puka suhoparna faktografija već ono što je osobno, proživljeno i suživljeno sa autorovim bićem. To je veza i sa njegovim mrtvima, ishodištem poput zaustavljenoga vremena, jer nitko ne živi u neposredovanoj sadašnjosti, a da ne prepoznaje sadašnje u prošlom”. Profesor Domazet kazao je, kako najveća je ostavština, a što autor jasno ističe, ljubav bližnjih i rast života, koji je proizašao iz njegova života. „Oni su najveće blago i nešto najljepše što mu je podarila sudbina života, zaključna je misao ove knjige. U tome se može sagledati i cjelokupni autorov dosadašnji ishod življenja, zbog čega bi trebao postati smireniji, zreliji i vedriji”.
Na promociji u Ceri uz urednika Vukovića i profesora Domazeta nazočili su i predsjednik Kulturnog sabora Zagore dr. sc. Nedjeljko Marinov, mjesni župnik fra Mijo Marović, karikaturist Nikola Listeš i dakako sam autor Josip Budiša, koji ispisuje stranice svog novog romana pod radnim naslovom “Manje više isti ljudi”.
IZVOR: Radio Drniš
