Tog 24. lipnja 1981. oko 18 sati šestoro mladih iz župe Međugorje, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, vidjeli su na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo, bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže. Sutradan u isto doba dana, 25.6.1981., četvoro od njih, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković i Ivan Dragićević, osjetili su se snažno privučeni prema mjestu gdje su dan prije vidjeli Onu koju su prepoznali kao Gospu. Njima su se pridružili Marija Pavlović i Jakov Čolo. Skupina Međugorskih vidjelaca bila je oblikovana.
U subotu poslije 12 sati nekolicina djece u Gali, u zaseoku Tomaševići, ugledala je ženu odjevenu u crnu odjeću s crvenom kosom i češljem u ruci. Potom su na istome mjestu vidjeli zlatni stup te ženu mala duguljasta lica, svu u sjaju s krunom na glavi.Djeca su viknula: “To je Gospa!”. Kleknuli su i počeli se moliti, a župljani su se počeli okupljati oko njih… Gospa je nakon nekoliko dana djeci rekla da je zovu Kraljica Mira i Djevica.
– Ne bojte se, ja sam Bezgrešno začeće, rekla je Gospa djeci.
Prvo ukazanje bilo je 27. kolovoza 1983. godine, dvije godine nakon što se Majka Božja ukazala u Međugorju. Kako pričaju mještani u Gali, gotovo svi su tad vidjeli posebne, nadnaravne znakove, a Gospu je na početku vidjelo petnaest djece, no na kraju je samo njih šestero imalo stalna ukazanja. Tada devetogodišnja Anita Tomašević, dvanaestogodišnja Ivana Tomašević, trinaestogodišnja Andrijana Munivrana, devetnaestogodišnja Anđelka Jagnjić, devetogodišnja Verka Mravak te pokojni Jurica Tomašević nastavili su nakon te subote svakodnevno, nekad i po nekoliko puta dnevno, dolaziti na mjesto ukazanja.
Vjernici su hrlili u Galu te je 5. rujna, već oko 4000-5000 ljudi htjelo razgovarati s vidiocima i pomoliti se Gospi. No komunističke vlasti zabranile su okupljanja, a narod su, kako svjedoče dokumenti iz onog vremena, tukli do iznemoglosti. Unatoč tome vjernici su se i dalje uspinjali na mjesto ukazanja, koja su trima vidjelicama (Aniti Tomašević, Ivani Tomašević i Andrijani Munivrana) trajala sve do 1987. godine.
Gospa se sve do danas nastavlja ukazivati Andrijani Munivrana, koja je dvije godine od prvog ukazanja otišla u samostan klarisa u Splitu, gdje je uzela ime Mirjam. Časna sestra Mirjam (44) svakog prvog petka i svake prve subote u mjesecu razgovara s Majkom Božjom i Isusom Kristom, a na svoj rođendan te na obljetnicu ukazanja u Gali (27. kolovoza) doživi ukazanje. Punu 31 godinu od Gospe prima poruke, koje se, kaže, odnose na svijet, Crkvu, Hrvatsku, ali i one koje se tiču pojedinih ljudi. Od samog početka ukazanja, ističe, Gospa ljude poziva na molitvu, sakramente, misu i krunicu.
Sestra Mirjam nas je primila u samostanu svete Klare u Splitu, gdje živi od svojih petnaest i pol godina. Samostan je zatvoren, pa ne izlazi osim ako ne mora k liječniku. Dane provodi u molitvi, a posjetitelje viđa samo iza rešetki. Unatoč tim odricanjima sestra Mirjam je sretna…
– Dva-tri dana nakon što su Anita, Jurica, Ivana i Verka vidjeli Gospu, i ja sam odlučila doći na mjesto ukazanja. Iskreno, vukla me znatiželja. Došla sam s njima na mjesto ukazanja. Dva sata smo molili i čekali Gospu, ali ona nikako da se pojavi. Ja sam stajala malo dalje od ostalih i taman kad sam se spremala kući, okrenula sam se prema njima i vidjela Gospu kako stoji ispred njih. Oni su i dalje molili, ali je nisu vidjeli. Tad sam se rasplakala, a svi su me ispitivali što mi je. Tad sam rekla: ‘Vidim je!’. Potom sam otišla gore do Anite, Ivane i ostalih, gdje smo skupa nastavili moliti – kaže sestra Mirjam te dodaje kako je tad Gospa molila zajedno s njima.
Gospa se nije ukazivala ni po kakvom rasporedu
Gospino ukazanje duboko je dirnulo sestru Mirjam, koja je još nekoliko dana nakon toga osjećala strah. Danas to objašnjava time što je bila dijete koje se našlo pred nečim nepoznatim. Tih prvih nekoliko dana išla sam mami i tati u krevet – rekla je te dodala kako je Gospa s njima počela razgovarati tek devet dana od prvog ukazanja. Rekla nam je da je ona Kraljica Mira i Djevica kad smo je pitali za ime. Imali smo tad puno pitanja jer nas je vukla radoznalost, bili smo djeca. Još je rekla da će ostaviti znak – kaže sestra Mirjam.
Tad su im starije gospođe iz sela predložile da je poškrope blagoslovljenom vodomi da kažu “Ako si od Boga, ostani, a ako nisi, odlazi”. Gospa se, kaže sestra Mirjam, na sve to samo blago nasmijala i ostala s njima. Ni njoj, kao ni ostalim vidiocima, nije se ukazivala u određeno vrijeme. Ukazanja su na početku bila učestala, nekad i više puta na dan.
U početku to bi možda bilo u isto vrijeme, ali kad je počela škola, bilo je nemoguće da svi budu u isti sat zajedno. Kako je kome odgovaralo, došao bi na mjesto ukazanja, a kako je tadašnja milicija zabranjivala okupljanja i čuvala mjesto ukazanja, ponekad i ne bi mogli doći.
– No tad sam je iz svoje kuće mogla vidjeti na tome mjestu, ali i u kući. Nije bilo važno gdje se nalazim – kaže sestra Mirjam. Na pitanje kako Nebeska Majka izgleda kaže da nema tih riječi kojima se može opisati. Pokušala je kiparu koji je radio Gospin kip postavljen na mjestu ukazanja opisati je što bolje. No kaže da ta ljepota nije ni blizu njenoj ljepoti.
Naša majka ima plave oči, ali to nije naša plava boja, to je neopisivo. Ima oko 20 godina i nije svaki put jednako odjevena. Ponekad je sva u bjelini sa zlatnim pojasom oko struka ili u bijeloj haljini s plavim plaštom i krunom na glavi.
Uvijek lebdi, a jednom smo bili blagoslovljeni time što smo je smjeli dotaknuti. Dotaknula sam joj ruku, preplavile su me emocije. Nisam razmišljala je li to ljudska ruka ili nije, odnosno kakav je opip. Jednostavno, bila sam sretna i blagoslovljena – rekla je sestra Mirjam.
Posebno dobro se sjeća jednog od prvih ukazanja, kad su joj pokušali doći što bliže, a Gospa bi se odmaknula. Nisu odustajali te su tako hodali dva-tri kilometra, i to kroz granje, kamenje…, ništa im nije smetalo. Uskoro su imali češća ukazanja, osobito početkom listopada, mjeseca posvećenog Djevici Mariji. Tad bi se ukazivala i u crkvi i na mjestu ukazanja.
Gospa nam je govorila da samo odlučimo o zaređenju
– Kad bismo bili s Gospom, znali smo je pitati bi li voljela da netko od nas ode u samostan ili da se zaredi za svećenika, no ona bi šutjela. Nakon što smo je to pitali nekoliko puta, odgovorila bi: ‘Neka to bude vaš izbor’. Dala nam je slobodu, a u meni je odluka da odem u samostan sazrela godinu dana nakon ukazanja. Kad sam završila osmi razred, obratila sam se župniku nakon mise i rekla mu da moram s njim popričati. Rekla sam mu da sam odlučila biti časna sestra. Tad me pitao u koji bih samostan, koji red. Počeo je nabrajati, bi li ovaj, onaj, a ja sam samo odgovarala da ne bih. Upitao me ‘Što hoćeš onda?’, a ja sam mu rekla da želim u red zatvorenih sestara ako postoji. Dogovorili smo se da se javim klarisama u Split i vidim hoće li mi odgovarati. No sestre su mi tad rekle da sam premlada, da završim prvo školu. Završila sam prvi razred tekstilne i opet se javila sestrama. Imala sam 15 i pol godina, pa sam trebala dopuštenje roditelja. Malo su se nećkali, ali pristali su. I tako, evo me, 29 godina sam sestra klarisa. Nikad nisam zažalila – ispričala je sestra Mirjam.
Ukazanja je nakon dolaska u splitski samostan klarisa nastavila doživljavati u samostanskoj sobi ili u koru crkve. Svaki prvi petak u mjesecu obično joj se obraća Isus Krist, a svake prve subote Majka Božja. Prvi petak u mjesecu i subotu razgovaram s Majkom i Isusom, ne vidim ih. Ukazanje imam dva puta godišnje, na svoj rođendan
Gospa mi je rekla 12 tajni koje ne smijem nikome reći
Sve traje nekoliko minuta, ali za mene je jako intenzivno. Izgubim pojam o vremenu, otkriva sestra Mirjam, kojoj je Gospa rekla 12 tajni koje ne smije reći. Neke su se već izvršile, neke se odnose na svijet, neke na Crkvu, a neke na privatni život. Šest tajni je zajedničkih s ostalim vidiocima, a šest je namijenjeno njoj.
– Gospa najviše voli da je zovemo Majkom. Ponekad je tužna, kaže da je zlo zavladalo svijetom. I vesela zna biti, jer nije sve negativno, ima na svijetu i dobrih ljudi. O tome hoće li se pojaviti s osmijehom, ili će biti tužna, ili ozbiljna, ovisi i to što će govoriti – kaže sestra Mirjam. Djeci vidiocima pokazala je raj, čistilište i pakao.
– Tad mi nije bilo ugodno vidjeti čistilište i pakao.
Ništa osim raja. U raju sam vidjela ljude u bjelini, svi su mladi i sretni i slavili su Boga. Vidjela sam i anđele s krilima. Nemoguće je to opisati, boje su nesvakidašnje. Što se tiče čistilišta, tamo sam vidjela duše kako vape za pomoć, to nisu urlici već jauci, osjeti se muka duše. U čistilištu se duše mole za nas, a mi se na zemlji moramo za njih moliti jer svi mi idemo u čistilište. Potom je pokušala opisati pakao. Kaže da nije mogla ni gledati koliko je zastrašujuće. Čuju se, kaže, urlici, proklinjanja…
Osim Majke Božje sestri Mirjam ukazuje se i Isus Krist. Nekad Isusa vidim na križu razapetog, nekad izbičevanog, a nekad u bijeloj dugoj haljini – rekla je sestra te dodala kako je često ljudi pitaju kad će kraj svijeta, ali ona to ne može otkriti. Što se tiče Gale i činjenice da ona nikad nije dosegnula status Međugorja, sestra Mirjam kaže da je njoj draže da je tako. Upravo je, kaže, čar u miru.
– Dolaze vjernici, ali puno manje nego u Međugorje – rekla je sestra Mirjam, koja je doživjela ukazanje i u Međugorju. Gala, prema riječima jedne od vidjelica, neće ostati nepoznata.
Nadbiskupu Franiću vidjelice osobno donosile poruke
– Gospa mi je rekla: ‘Ja sad odlazim, neću se više ukazivati, ali stalno ću biti prisutna. I opet ću se vratiti, a u Međugorju ću se i dalje ukazivati’ – ispričala je jedna od vidjelica. No kad će to biti, vidioci ne mogu otkriti. U vrijeme prvih ukazanja osnovana je komisija od nekolicine teologa koji su ispitivali svjedoke i zapisivali događaje. Među njima je bio i fra Josip Marcelić, poznati splitski egzorcist. Biskupi, danas pokojni, dr. Frane Franić i don Petar Šolić, bili su prilično blagonakloni prema Gali, a nadbiskupu Franiću mlada vidjelica Ivana Tomašević tad je u biskupiju nosila i Gospinu poruku.
– Prošle godine krajem kolovoza proširio se glas o ukazanjima Gospe u župi Gala kraj Sinja. Prvu vijest doznao sam iz novina. U početku je svijet nagrnuo na mjesto navodnog ukazanja i to je trajalo neko vrijeme. Poslije je svijeta bivalo sve manje. Ipak je prošle godine, u listopadu, kad se po običaju slavi svakog dana sveta misa u župnoj crkvi, i ta crkva svake večeri bila prepuna vjernika jer su tamo dolazila djeca ‘vidioci’. U početku je bilo 15 vidjelaca, sada ih ima 5. O. provincijal dr. Šimun Šipić, jer je Gala posluživana od otaca franjevaca provincije Presv. Otkupitelja, i ja, kao nadbiskup, formirali smo malu komisiju od 6 članova da prati i proučava događaje u vezi navodnog ukazanja Gospe u Gali i da izvještava provincijalnu upravu i nadbiskupski ordinarijat. O. provincijal i ja smo u to vrijeme zajednički napisali malo okružno pismo za župe u Cetinskoj krajini, u kojoj smo okružnici rastumačili narodu važnost i narav privatnih ukazanja prema crkvenoj nauci. Nažalost, mnogi su župnici krivo shvatili i krivo prenijeli sadržaj te okružnice. Izvještaji male komisije su bili uglavnom pozitivni s obzirom na sadržaj poruka koje su se sve slagale s crkvenim naukom. Komisija nije mogla pronaći bilo kakvo laganje djece ili bilo kakvu nastranost. Mjesni ordinarij izdao je, na čelu s tadašnjim nadbiskupom splitsko-makarskim dr. Franom Franićem, dokument a koji je napisao upravo dr. Franić.
– Na mjestu ukazanja nedavno je osvanuo zasađen u betonu veliki drveni križ od 2,50 m. O tome su pisale i novine. Ali križ je uklonjen od državne inspekcije vrlo brzo. Osim želje da se upoznamo s opisanim događajima, željeli smo pokazati očinsku ljubav prema djeci vidiocima. Mi smo u župnom uredu razgovarali s djecom vidiocima, koji su nam se učinili kao mali anđelčići. Nismo mogli od njih izmamiti ni jednu riječ tužbe na one koji im ne vjeruju i koji ih kušaju, na sve načine, diskreditirati. Oni bi se samo na naše izazove anđeoski nasmiješili i rekli da je to ništa, da će sve biti kako Bog hoće. Začudila nas je takva duhovna zrelost i gospodstvo nad svojim osjećajima kod djece. Djeca su sve pričala iskreno i naivno. Susreli smo se i s dvojicom odraslih vidioca, koji drugačije pripovijedaju nego djeca. Svakako sada djeca nemaju svakog dana te doživljaje, ta viđenja. Mala Anita ima i takozvane nutarnje govore. Ona nam izgleda posebno nadarena, ali joj to ne govorimo. Pošli smo i na mjesto navodnog ukazanja i tu smo s djecom vidiocima molili jedno pola sata. Djeca su nepomično klečala na vlažnom kamenu, a mi smo ostali na nogama. Onda smo pošli i u župnu crkvu i tu smo slavili svetu misu. Zaključak – Poruke djece su: molitva, pokora, obraćenje, mir, pomirenje. Dakle, isto što u Međugorju. Na temelju svega toga za sada mislim da su ti događaji u Gali čisto vjerskoga karaktera, da nemaju ni izdaleka dimenziju Međugorja, da su nastali spontano bez veze s Međugorjem, da ipak opetuju poruke Međugorja, ali u drugom ambijentu, tj. u jednom čisto katoličkom kraju – između ostalog stoji u njegovu dokumentu.
Unatoč tom povoljnom izvještaju događaj ukazanja u Gali nikad nije došao do Rima, odnosno Vatikana. Komisija je prestala pratiti događaje
IZVOR:24sata
