Rekorder u količini skuhanih sarmi drži Jasna Mekić koja je prilikom osnivanja mjesnog ogranka Komunističke partije u Pisarovini 1946. skuhala 12,810 sarmi od kojih je zadnja podgrijana i pojedena jučer.
ZADAR – Kada je Marko Vuković, dvadesettrogodišnjak iz Zadra, jučer majku pitao što ima za ručak nije imao pojma da će postati svjedokom dosad neviđenog presedana otkad postoje pisana riječ i sarme.
„Kada mi je majka rekla da su sarme za ručak pomislio sam: „Dobro, sad bar znam što je za ručak do Božića“ prepričava nam Mario svoju reakciju na sarme koju, uvjereni smo, dijeli preko devedeset posto čitatelja.
„Sreća moja pa volim sarme tako da prvih pet dana kada ih majka spremi uživam u njima. Tek mi nakon šest dana dosade i postanu bljutave koliko god moja majka lagala sebe i sve nas kako su najbolje kad odstoje par dana“ početak novog životnog ciklusa hranjenjem sarmama prepričava Mario nesvjestan da će uskoro biti svjedokom prave kulinarske revolucije.
Marko je za ručak pojeo dvije sarme i cijeli pire. Procedura je bila jasna – za večeru će jesti samo sarme i namakati kruh jer se gospođi Marici, cijenjenoj majci, neće dati dva puta u danu raditi pire krumpir.
„Reda radi sam navečer pitao što ima za večeru. Nakon tri sekunde iz dnevnog boravka se začulo: „Imaš sarmi u maloj zdjeli pa podgrij“ za večeru se spremao Mario.
Mariju su tu stvari, kako sam priznaje, postale pomalo sumnjive. Naime, iznenadilo ga je što su sarme već bile u maloj zdjeli, a ne, kao inače, u loncu od pedeset litara koji je njegov otac tko zna kakvim kanalima donio iz vojarne JNA u Šumadiji.
„Na trenutak sam bio začuđen jer su sarme već isti dan završile u malom loncu, ali računao sam da ih je majka strateški raspodijelila u 50-ak malih zdjela tako da ni za Božić ne sprema ništa drugo jer je šteta da se hrana baca. Večerao sam sarme i razmišljao što sam učinio od svog života kad ovoliko razmišljam o sarmama“ iskren je Mario, a sa tom je mišlju i zaspao.
Kada se sutra probudio u podne sadržaj kuhinjskog stola vidno ga je šokirao. Naime, iz zdjele se dimila pečena kokoš s krumpirima.
„Gledao sam majku, pa oca, pa sestru. Mislio sam da me zaje*avaju. Pitao sam majku gdje su sarme. Kada mi je odgovorila da ih nema više i da su se pojele jučer morao sam se uhvatiti za stol da ne padnem“ uzbuđeno nam pripovijeda naš sugovornik.
Bili smo u kući Vukovićevih i uvjerili se u istinitost ove priče. Gospođa Marica zaista je napravila sarmi samo za taj dan što je slučaj dosad nezabilježen u povijesti gastronomije. Pitali smo je zašto ovaj put nije napravila količinu sarmi dovoljnu da jedan manji grad preživi nuklearni napad, al’ gospođa Marica samo je slegla ramenima. „Eto, došlo mi“, prozborila je znajući da joj gaf sa sarmama ne služi na čast.
Izvor: Sprdex.hr
