ANITA ŠUPE: Švedska nije nikakva ‘obećana zemlja’, uvijek bi je mijenjala za Šibenik

Migracijski saldo posljednjih je godina u Hrvatskoj izrazito negativan: samo u prošloj godini Hrvatsku je napustilo više od 15 tisuća ljudi. Društveno-ekonomska kriza i posljedična nezaposlenost uglavnom su okidač zbog kojeg se mnogi odlučuju svoju sreću okušati u inozemstvu. Za taj ih korak hrabri čitava vojska medija u kojima se uglavnom mogu pročitati ‘priče iz prve ruke’ ljudi koji su već otišli, a koji na sva zvona hvale zemlje zapadne ekonomije kao one u kojima su uspjeli ekonomski se osamostaliti i ostvariti bolji život.
Međutim, ono što se ne spominje brojni su problemi na koje imigranti moraju biti spremni, a i vješto zaobilaze problem ljudskog faktora – neovisno o zemlji u kojoj se nalazite, posao možete naći tek ako se aktivno uključite u potragu. Uredi za zapošljavanje tamo se ipak ne nalaze na aerodromima.
NIJE SVE TAKO BAJNO
Također, rijetke su priče povratnika u Hrvatsku, onih koji su okusili čari uređenih kapitalističkih zemalja, no kojima taj okus ipak nije bio primamljiviji od onoga što nudi Hrvatska. Jedna od njih je i Anita Šupe, nutricionistica i autorica knjige ‘Istine i laži o hrani’ te ‘Prve hrvatske LCHF kuharice’, koja je deset godina živjela u Švedskoj, u kojoj se i školovala, radila te zasnovala obitelj. Iz Hrvatske perspektive, Švedska zvuči bajkovito. Radi se o zemlji visokog životnog standarda u kojoj je obrazovanje lako dostupno, s jako dobrim socijalnim i zdravstvenim sustavom. Međutim, svaka medalja ima dvije strane.
– Ljudi koji iz hrvatske perspektive gledaju na inozemstvo ili konkretno Švedsku misle da je gore divota jer ne raspolažu sa svim informacijama. Recimo, imaju informaciju da je u Švedskoj pet puta veća plaća nego u Hrvatskoj. Ali fali im informacija da je stan gore četiri puta skuplji nego tu, da su troškovi života četiri puta skuplji, da se dnevno u prosjeku tri sata potroše na putovanje do posla i s posla. Za to vrijeme ja ovdje stignem obaviti kupovinu na tržnici, doći kući i skuhati, čime ću uštedjeti novac u odnosu na Švedsku, jer gore se mora sve kupiti gotovo zbog nedostatka vremena. Ljudi trebaju proširiti vidike, nije sve baš tako idealno – priča Anita.
Ona je u Švedsku otišla 2002. godine zbog ljubavi, u kojoj je provela 10 godina. Po dolasku je upisala fakultet, a sustav obrazovanja navodi kao jednu od uistinu svijetlih švedskih točki.
ČARI ŠVEDSKOG OBRAZOVNOG SUSTAVA
– Tih deset godina provedenih u Švedskoj bilo je fantastično iskustvo, učenje i avantura i sve ono što ovdje ne bih mogla. Recimo, studirati sa 33 godine ovdje bi mi bilo nemoguće zbog nedostatka novca. Gore vas država kreditira. Državna institucija daje kredite studentima u visini otprilike pola prosječne švedske plaće, što je iznos s kojim se može živjeti skromno, ali pristojno. Od tog iznosa, 30 posto je nepovratno, a ostatak vraćate kada se zaposlite. Ljudi to u velikoj mjeri koriste: nisi prisiljen raditi i studirati, što je kada imaš djecu stvarno teško. Ima mnogo slučajeva u kojima ljudi rade neki posao, pa se sjete da nisu zadovoljni s tim poslom ili žele raditi nešto drugo, daju ili dobiju otkaz, upišu fakultet, studiraju i kasnije u novoj struci traže posao. Takav je scenarij gore najnormalnija stvar. Uvijek postoji mogućnost i uvijek ima vremena. Nikad nije kasno – priča Anita i dodaje kako nije rijetkost da fakultete upišu i umirovljenici, čisto iz ‘svog gušta’, jer se kroz život nisu imali vremena posvetiti nečem što ih zanima.
Unatoč svim prednostima koje je za vrijeme boravka u Švedskoj iskoristila, ipak je u glavi imala viziju povratka u rodni kraj.
‘NISAM HTJELA BITI GRAĐANIN DRUGOG REDA’
– Išlo nam je dobro, ali onda se nekako zatvorio krug. Završila sam fakultet, djeca su se rodila, počela rasti, više se nije imalo što događati i počela me polako hvatati panika jer se trebalo ‘smiriti’. Nisam htjela ostajati u stranoj zemlji, ne samo Švedskoj, nego bilo kojoj. Provela sam tu deset lijepih godina, ali bilo mi je dosta. Tada smo počeli pričati o tome da se vratimo. Mislim da je svima najljepše doma, tamo gdje mogu biti svoji, gdje mogu disati punim plućima. Dobra škola bili su mi i razgovori s prijateljima iz regije koje smo tamo upoznali, a koji su pričali kako su se željeli vratiti kući, ali su djeca tad već bila prevelika i nisu htjela ići iz Švedske. Kada im je došlo vrijeme za mirovinu, opet se nisu vraćali jer bi gore ostavili djecu i unuke. I tako su ostali cijeli život, a da to nije bilo ono što oni hoće. Razmišljala sam da ne želim da se meni isto dogodi. Stariji sin navršio je devet godina kada smo počeli razgovarati o povratku, a u Hrvatsku smo došli pola godine kasnije – objašnjava Anita svoje razloge za povratkom. Dodaje kako si, bez obzira na svoje sposobnosti, u inozemstvu uvijek stranac i na neki način građanin drugog reda, na što ona nije htjela pristati.
U lipnju 2012. godine iz Goteborga su se preselili u Šibenik. Originalan plan bio je osigurati ‘probni rok’ od godinu dana kako bi se, u slučaju da ne uspiju, mogli vratiti u Švedsku.
POVRATAK BEZ LOGIKE I RAČUNICE
– Došli smo bez ikakve logike i računice, a za početak smo živjeli kod moje mame. Nismo imali pojma od čega ćemo živjeti i čime ćemo se baviti, ali nekako u to vrijeme sam izdala svoju prvu knjigu ‘Istine i laži o hrani’ koja je na tržištu napravila ‘boom’ i tako je sve krenulo. Jedna je stvar počela vući drugu: knjiga se dobro prodavala, počeli su me zvati da držim predavanja posvuda, počela sam raditi savjetovanja, programe prehrane… U prvom mjesecu 2013. godine otvorila sam firmu. U to sam vrijeme pripremala kuharicu, te sam zaključila da mi ne treba izdavač kao za prvu knjigu, nego ću sama sebi biti izdavač jer je to ono čime se želim baviti. Tako sam, između ostalog, registrirala i izdavačku djelatnost i uslužnu djelatnost i krenula. Izašla je tada i druga knjiga, a obje se i danas odlično prodaju. Od toga se stvorio posao: predavanja, radionice, nutricionističko savjetovanje i prodaja knjiga – prepričava Anita. Danas od tog posla žive i ona i muž. Rade od kuće, tvrtka pozitivno posluje, nisu imali nikakvih početnih ulaganja koja bi ih bacila u kredite. Žive mirnijim i humanijim životom nego što bi živjeli da su ostali na sjeveru. Za ovakav korak svakako je trebalo imati hrabrosti, ali Anita kaže kako je u cijeloj priči bitna činjenica da je bila pozitivna i vjerovala, te tvrdi da nam može biti odlično ako samo malo promijenimo perspektivu iz koje promatramo svijet.
VAŽNOST OPTIMISTIČNOG POGLEDA NA SVIJET
– Kada si negativan, sam sebi zatvaraš vrata, sprječavaš da ti se stvari događaju. Da sam razmišljala negativno, sigurno ne bi uspjela. To vidim iz primjera oko sebe. Tim negativnim ljudima ne može se dogoditi ništa pozitivno, jer su sami sebe začahurili i zatvorili i ne vide mogućnosti oko sebe, ne znaju ih prepoznati. Kada si otvoren i pozitivan, ti živiš, pričaš, srećeš ljude i kolaju ideje i mogućnosti. Nije to nikakva mistika, nego logika – objašnjava Anita.
Trenutno uživa u Šibeniku i ritmu malog grada skrojenog po mjeri čovjeka, poslu i vremenu kojeg provodi s djecom, nastojeći održati balans između poslovnog i privatnog života. Kaže kako ne želi postati rob posla, iako radi ono što voli.
– Trenutno prevodim dvije knjige s engleskog koje bi uskoro trebale ugledati svjetlo dana, a pisat ću i nove knjige. U tome se vidim. Predavanja su mi odlično posjećena i prava su financijska injekcija. Ne želim forsirati radi nešto veće zarade. Uvijek imam onu viziju da sam došla tu da živim ljudskiji, mirniji i pitomiji život, da više vremena provedem sa svojom djecom. Novac je u cijeloj priči manje bitan, a ljudi su previše fokusirani na njega – zaključuje.