Bila je jedna od tek dvadesetak sudionika ( od ukupno 180 prijavljenih) ovogodišnjeg, 31. salona mladih, bienalnoj manifestaciji posvećenoj mladim umjetnicima, u Hrvatskom društvu likovnih umjetnosti. Ženskom dijelu publike poznatija je kao autorica Illuplush i Bebuša nakita, no ova umjetnica imena Lana Stojićević ozbiljno korača i prema sferi umjetnosti, gdje ima štošta za reći. Za Lanu umjetnost nije samo lijepa forma izražavanja, već i sredstvo borbe za bolje društvo u kojem živimo, ukazivanje na potrebu za promjenama za bolje sutra. Kritičari Salona istaknuli su je kao nadu koja dolazi. Lana je pametno iskoristila svojih prvih pet minuta pod reflektorima, no vrijeme je i dalje na njenoj strani.
PREDSTAVLJANJE ZAGREBAČKOJ SCENI
Sudionica si ovogodišnjeg, 31. po redu Salona mladih koji je na glasu kao jedna od najdugovječnijih smotri suvremene likovne umjetnosti, te si u nekoliko navrata uvrštena među istaknute mlade umjetnike, tzv. nade čije vrijeme tek dolazi. Imponira li ti to i što zapravo sudjelovanje na Salonu znači za umjetnika u nastajanju?
S obzirom da sam tek nedavno započela proces ulaska na umjetničku scenu, mnogo mi znači kada naiđem na pozitivne reakcije struke na moj rad. Nagrada je to za uložen trud, poticaj za daljnji rad kao i potvrda da ima smisla to što radim. Mnogo mi znači to da je i moj diplomski rad među njima, s obzirom da je Salon mladih smatran najvažnijom hrvatskom manifestacijom za mlade umjetnike. Sudjelovanjem dobila sam prvu priliku da izlažem u Zagrebu i da se predstavim zagrebačkoj sceni, rad mi je bio medijski dosta popraćen, a dobila sam i mogućnost neke nove suradnje.
Posebno se pozornosti poklonilo tvojoj tehnici ili, kako neki to još nazivaju, ‘neumjetničkoj’ formi – goblenu – što je tebi tako privlačno u tom?
Početak mog zanimanja za goblen vezan je uz period u kojem sam se bavila fenomenom kiča. S obzirom da je goblen danas smatran kič predmetom, pokazao mi se kao idealan odabir, a dodatno me privukao jer me oduvijek privlačio ručni vez koji sam i koristila u nekim prijašnjim radovima samo u potpuno drugačijem kontekstu. U tom smislu zanima me odnos tzv. niske i visoke umjetnosti kao i odnos ručnog veza u odnosu na proces industrijalizacije koji je gotovo doveo do izumiranja klasičnog ručnog veza. Zanimljivo mi je to da se mijenjanjem estetike, manipuliranjem i osviještenom izradom goblena može dobiti rad koji prestaje biti klasičan goblen, ali istovremeno zadržava svu problematiku koju sa sobom donosi goblen, pa tako neki to nazivaju ‘suvremenim goblenima’.
Kako bi sama opisala svoj umjetnički izraz? Može li se iz, govoreći iz vlastitog iskustva, danas živjeti od umjetnosti?
Iako sam diplomirala slikarstvo, slikarstvo nije ono što me trenutno zaokuplja. Najšire rečeno, zanima me postavljanje tekstilnog rukotvorstva u kontekst suvremene umjetnosti, na mjesto na kojem ono, kao ‘neumjetnička’ tehnika, donedavno nije niti moglo biti. Sama izrada ručnog veza u tom kontekstu nosi u sebi neka nova i zanimljiva značenja i oslanja se na jednu potpuno drugačiju tradiciju u odnosu na npr. slikarstvo. Nadalje, tekstilno rukotvorstvo spajam s nekim aktualnim temama koje me također trenutno zanimaju poput neravnomjerne raspodjele društvene i političke moći. Ručni vez koristim i kao tehniku koja je gotovo uvijek vezana uz rodnu problematiku što vezujem uz problem svepristunih rodnih stereotipa.
Tek sam na početku karijere tako da još ne mogu iz vlastitog iskustva previše pričati o tome može li se živjeti od umjetnosti. Naravno da je najbolja varijanta za umjetnika da živi isključivo od svog rada, tj. od prodaje svojih radova, ali to se ipak rijetkima ostvari. U Hrvatskoj je tržište umjetnina slabo, a u inozemstvo se teško plasirati. Ukoliko umjetnik nije u mogućnosti živjeti od svog rada, prisiljen je baviti se drugim poslovima što mu ostavlja malo vremena za bavljenje umjetnošću.
Ipak, prednost kreativnih struka je u tome što je širok spektar poslova koje možeš raditi i što su kreativni poslovi uglavnom dobro plaćeni.
Također, tvojih se ruku djela ‘skrivaju’ i iza naziva poput Illuplush ili Bebuše. O čemu je riječ? Je li to onaj profitabilniji dio umjetničkog izražavanja ili se,pak, iza svega krije nešto ‘dublje’?
Radi se o mom novijem i starijem projektu iz područja primijenjene umjetnosti, uglavnom u funkciji nakita. S tim sam se počela baviti spontano i to upravo u trenutku kada su društvene mreže dovele do procvata tog tržišta. To mi je poslužilo kao studentski džeparac pa sam uglavnom time financirala radove, pogotovo diplomski rad koji je bio i izvedbeno i financijski dosta zahtjevan. Naravno da me ne zanima samo financijska strana svega toga, radi se o poslu koji je kreativan i zabavan te je ono što radiš dostupno i zanimljivo širokom broju ljudi, za razliku od nešto ozbiljnije umjetnosti. Ipak, primarna mi je ta ‘ozbiljna’ umjetnost tako da strogo odvajam ta dva područja.
JAKO ZGODNA METAFORA
Može se primijetiti kako su tvoji likovi često metaforični, alegorični. Znači li to da na taj način izražavaš svoju pokudu/pohvalu ili stav prema određenim stvarima/pojmovima/događanjima?
Pretpostavljam da se pitanje odnosi na moje Illuplush ilustracije. Ne volim raditi ilustraciju koja je sama sebi svrha. Nikad ne crtam neki motiv samo zato što mi se sviđa, već zato što mi nešto predstavlja. Metafora je jako zgodna stvar i zanimljivo se s njom poigravati, tako da se svaka moja ilustracija bavi nekom određenom temom i njome iznosim svoj stav o toj temi.
Ima li za tebe i tvoje kolege umjetnike nade u Šibeniku?
Moram priznati da se u zadnje vrijeme opće stanje u Šibeniku popravlja. Više se ulaže u obnovu i uređenje grada, u turističku i kulturnu ponudu. Konačno je otvoren stalni postav Muzeja grada Šibenika, otvorena je gradska plaža, planira se uređenje šetnice kroz kanal itd. Mislim da je i Terraneo mnogo toga pozitivnog pružio Šibeniku.
Što se tiče konkretno moje struke, svakako bi trebalo mnogo poraditi na ponudi suvremene umjetnosti u Šibeniku. Gotovo jedina ozbiljnija galerija sa stalnim programom je Galerija sv. Krševana, ali to nipošto nije dovoljno. Iskreno, da želim u Šibeniku pronaći posao u struci, ne znam uopće gdje bih ga tražila. Ipak, spomenuto poboljšanje kulturne klime u Šibeniku možda učini svoje i na području suvremene umjetnosti. U skladu s tim, možda bi bilo bolje kada bismo umjesto kritiziranja napravili nešto po tom pitanju.
