U baznome logoru Annapurne pala je noć. Odlazim na počinak na drvo kojega nazivaju krevetom između četiri hladna zida. U tom prostoru ima više ‘kreveta’, ali samo je jedan zauzet – moj. Nemam vreću za spavanje pa oblačim svu robu koju imam sa sobom, navlačim kapu i rukavice, navlačim čak i backpack preko nogu na kojima sam ostavio mokre cipele jer ih nisam imao snage skinuti, no ništa ne pomaže. Pušem u ruke da se zagriju, ali temperatura od nekih -20 nikako ne može biti pobijeđena s nekoliko pari majica, prekratkom jaketom, rebatinkama i backpackom. Poslije višesatnog drhtanja i treskanja napokon sam uspio malčice zadrijemati. Tada sam začuo zvuk kojega sam se u tom trenutku bojao više od svih lavina Himalaje. Trbuh je proizvodio svakojake zvukove, a ja sam se počeo privijati i stiskati zube, a da nije bilo tako prokleto hladno vjerojatno bi se i znojio kao prase. Nemoguće da sad moram vani na snijegu, po ovakvoj hladnoći, obavljati nuždu?! Ipak je bilo moguće te sam se teška srca (mjerljivo u tonama) pridigao, svukao backpack, na brzinu skupio toaletni papir pored kreveta i istrčao ravno na tih -20 te skinuo hlače. Naravno, tada je sve zakazalo te sam dobrih 15-ak minuta smrzavao guzicu u nenormalnim uvjetima.
SPEKTAKL PRED OČIMA
Napokon se sadržaj odlučio zadimiti na kristalno čistome bijelome snijegu. Već promrzlom rukom s papirom sam se donekle očistio i proces uspavljivanja je ponovno mogao početi. Proces nikada nije dovršen jer sam se, nakon što sam izazvao lokalni mini potres od treskanja, ustao oko 4,30 (jedva dočekavši ustajanje). Napravio sam nekoliko desetaka sklekova i čučnjeva u nadi da će me zagrijati, izašao napolje prošavši pored mjesta sinoćnjeg ‘zločina’ čije je tragove u potpunosti zameo novi snijeg te pješačio oko logora u iščekivanju sunca, nadajući se da neće biti oblačno pa da propustim spektakularan pogled. Zbog visine sam imao jaku glavobolju i nisam imao apetita, ali sam se prisilio da pojedem nekakvo smeće koje sam imao sa sobom jer sam se sjetio da nisam jeo gotovo 24 sata što nikako nije dobro na ovakvim usponima.
Nešto iza 5 sati primijetio sam da više nema niti jednog oblačića, a kada je sunce obasjalo prve vrhove instant sam zaboravio na svu patnju i agoniju koju sam prošao dotad. Nisam znao gdje da gledam jer u krugu od 360 stupnjeva sve je bilo jednostavno divno! Ne želim više upotrebljavati riječi kao: spektakularno, veličanstveno, magično, izvanzemaljski, genijalno… ukomponirajte sve te riječi zajedno pa stavite kub iznad toga i još nećete biti niti blizu točnom opisu prizora.
Doživljaj mi je nakratko pokvario jedan nepalski pas(?!) koji se tu našao(??!) i ukrao mi rukavicu kad sam je skinuo da fotografiram prizor. Odnio ju je daleko i kad sam se zatrčao za njim, nakon 10 metara sam pao jedva dišući (trčati na toj visini zaista nije pametno). Već sam mislio da će mi se ruka smrznuti i da ću izgubiti prste pa neću više moći svirati – pas mi je baš ‘uvalio paranoju’ – no nakon što se njome igrao 10-ak minuta (dok sam ga ja paranoično promatrao pokušavajući ugrijati ruku u džepu), ostavio ju je na snijegu nekih 50-60 metara niže. Pizda jedna pasja – pomislio sam, sad moram silaziti i opet se penjati, a na ovoj visini i na ovako nepristupačnome terenu to nije nimalo lako. Kad sam napokon došao do rukavice, pas se zaletio i ponovno je zgrabio. Tada sam zamahnuo svojim teleskopskim štapom svom snagom i pogodio psa po rebrima. Zacvilio je, pustio rukavicu i pobjegao, a Udruge za zaštitu prava životinja mogu da mi ga ……!
Upijao sam satima taj neopisivi prizor, ali trebalo je krenuti natrag te sam sjeo na stražnjicu s backpackom u krilu i otklizao po snijegu dobar dio nizbrdice okrećući se nekoliko stotina puta kao da se ne mogu nagledati tog prizora. Sljedeća dva dana sam neumorno silazio pješačeći i po 15 sati dnevno i uz neumoljivu kišu koja me zahvatila na nižim predjelima napokon se spustio u dolinu, pronašao cestu i uhvatio prvi autobus za bilo gdje. Unutra me dočekalo nekoliko koza, par šerpa i seoskih stanovnika. Svi su me gledali u čudu, a ja sam načeo svoju bočicu ruma koju sam nosio za proslavu kada/ako stignem u bazni logor, ali tada mi je bila tolika muka od iscrpljenosti da nisam mogao piti, stoga sam nazdravio sada sa svom tom šarolikom družinom.
JEDAN OD ‘NJIH’
Nekako sam se dovukao do Pokhare, tu pronašao društvo s kojim sam se dobrano zapio i ujutro se (uz aspirin i draminu) popeo na krov autobusa koji je vozio za Kathmandu. U Kathmanduu sam se opet zapio, dvaput, pa letio natrag u Indiju, točnije za Delhi. Tu se nisam zapio već kupio mnogo jeftine odjeće, obuće i začina. Vozači rikše, trgovci, prodavači svega i svačega kao da me više nisu toliko maltretirali, kao da su znali da sam sada ‘jedan od njih’, da razumijem njihovu prljavštinu, nered, kaos, nelogičnosti. Kad sam odlazio jedan vozač rikše mi je prišao, blago se nasmiješio i upitao: rikša, sir? Samo sam ga pogledao, odgovorio istim blagim smiješkom, snažno ga zagrlio i rekao: goodbye…and see you soon again!!!
Prvo Moskva, pa Zagreb, pa vozila koja voze svaka u svojoj traci, podšišani grmovi, uredni ljudi, smeće u kontejnerima, prodavači u prodavaonicama…tako sterilno, tako lažno i usiljeno, bez onoga bitnoga. Kada sam došao natrag bila mi je muka od svog tog iluzornog reda, od te velike sterilizirane ambulante u kojoj je bitan samo lonac, ne i njegov sadržaj. Sada sam opet asimiliran, ali dio mene se nikada neće vratiti iz Indije i Nepala, a i ja sam dio toga donio sa sobom – zauvijek!
