Neobično veliki kućni ljubimci Merima i Musa čuvaju kuću Ivice Marića, lovca i razvojačenog branitelja u Okaju kraj Knina. Hodaju mu uz nogu, raduju se, vole se maziti, a ponekad se čak i natječu. Nije riječ o psima, već odraslom paru divljih svinja. Velike mrcine opakog izgleda ne odvajaju se od svog gazde koji ih je doslovno othranio i odgojio.
PRAVI PRIJATELJI
– Divlje životinje mogu biti pravi prijatelji, a koliko su inteligentne to je nevjerojatno. Odmah nanjuše kad nešto planiraš, teško ih je prevariti, priča Ivica dozivajući svoje ljubimce povećom dozom već razmrvljenog kukuruza. Osjetivši hranu ovaj skladan par uzdignutog repa je poput neke radosne mačke izašao iz svoje grmolike jazbine te se bacio na gozbu ponosno šećući dvorištem.
– Merima, Merima… ista si svoja mama. Ta ljepotica mi je bila toliko privržena da mi i danas fali. Pratila me je polje, u staje, po selu, nisam je se mogao riješiti, a onda je jedan zalutali metak u selu napravio problem. Tako mi i treba kad držim divlju svinju kao kućnog ljubimca – prisjeća se Ivica. S uzgojem vepra počeo se baviti davne 1995. godine, a danas s divljim svinjama dresira lovačke pse.
– Kad je vepar pripitomljen onda nije opasan i sami vidite da mi jede iz ruke. Obožava kad ih češkate ispod brade, tada doslovno predu iliti zadovoljno rokču. Vole pažnju i vrlo su svojeglave, ali prijateljski nastrojene. Samo se nemojte bojati, neće vam ništa, uvjeravao nas je Ivica dok su nas divlje životinje s čuđenjem promatrale. Ovaj par divljih svinja kod Ivice je od samog rođenja, što je i ključno kod udomljavanja ove, inače po ljude i životinje, opasne zvijeri.
– Za sve treba puno strpljenja i ljubavi… To vam je ko s malim ditetom – objašnjava Ivica.
Tvrdi da su ga ljubav prema divljini i strast prema lovu natjerale da započne prvo s dresurom divljih svinja, a potom i s lovačkim psima. Naime, opće je poznato da divlje svinje rade velike štete na usjevima uz šume, a dio starijih veprova zna biti vrlo opasan za ljude. Najčešće u lovu stradaju lovački psi kojima ova divlja životinja zna nanijeti i smrtne ozljede.
– Priča je jednostavna, psa se neko vrijeme zatvori u gatar sa divljom svinjom. Tako se pas navikava na vepra, može promatrati, zapamtiti miris i onda naučeno bez problema odradi na otvorenom prostoru – priča Ivica Marić, ističuću kako živi za sezonu lova podno Dinare, Plavnog, Vukovice ili Stare Straže.
– Kad sa svojom ekipom idem u lov, uvijek se vratim pune torbe. Ako nije zec, onda je divlja svinja – dodaje ovaj prominski lovac. Svoje praseće ljubimce planira držati deset godina, slijedeći potez mu je uzgoj novog legla, a potom i prodaja mladunaca.
Sada svog mužjaka Musu trenira za utakmicu divljih svinja koja će se održati kroz naredni mjesec.
MUSA NEĆE UTAKMICU
– Zna on da nešto ne štima. Već petnaest dana pokušavam ga zatvoriti u boks, ali neće. U boksu je mamac, hrana, ali ništa, radije će biti gladan nego ući u kutiju. Sve mi se čini kako ću ga morati uspavati ukoliko želim biti na utakmici – zaključuje Marić, gledajući svoje kućne ljubimce.
Podsjetimo, divlja svinja latinskog naziva Sus scrofa, bliski je rođak domaće svinje, živi u čoporima i ima vrlo malo prirodnih neprijatelja. Mužjak zna težiti i do 300, a ženka 150 kilograma. Izuzetno brzo trči, i dobar je plivač. Ukoliko ih sretnete u prirodi lovci savjetuju oprez, imaju ekstremno osjetljiv sluh i njuh. Iako uglavnom od čovjeka bježe, ako se to ne dogodi, treba biti kompletno miran.
– Treba imati na umu da na vas trči tristo kila čistih mišića, naoružanih oštrim zubima i to zubima koji paraju ljudsku kožu kao lanenu krpu. Stoga, kad je vepar u blizini ne gledaj ga, ne diši i ponašaj se kao da je car, a ti najniži perač podova, jer ako se ikako osjeti ugrožen, kreće u napad, a onda pomoći nema – lovački je savjet.
OKVIR : Pastuh Divlji plamen
Ivica Marić nije samo ljubitelj divljih svinja, već i trkaćih konja. Na malom hipodromu uz tovara Češka žive i pastuh Divlji plamen, miroljubivi Mister Bond i kobila Fantastikus.
– To je moja velika familija, volim životinje i ne mogu si pomoći. Kad sam nervozan znam na kilometre jahani po kršu to me opušta – priča Marić. Kaže da je imao namjeru osnovati i konjički klub, ali je zbog nerazumijevanja općinara od cijelog projekta odustao.
