Barba Šime Šandrić jedan je od posljednjih betinskih čuvara znanja o tradicijskoj drvenoj brodogradnji. Taj Betinjanin u poznim godinama, kako nas poučavaju iz Udruge Betinska gajeta 1740, posljednji je poznavatelj starih tehnika crtanja i projektiranja u drvenoj brodogradnji koja je stoljećima betinski kraj održavala na životu. Betina je, kako je poznato, bila kolijevka hrvatske tradicijske drvene brodogradnje koja je u jednom trenutku u ne tako davnoj povijesti imala brodogradilište koje je površinom, ali i produktivnošću bilo veće od svih ostalih brodogradilišta zajedno koja su egzistirala na hrvatskom dijelu Jadrana. Iz tog je razloga upravo to malo mjesto u sklopu Općine Tisno bilo polazište kalafatskih znanja i vještina koje su se s vremenom širile dalje. Jedan od izdanaka kalafatskih obitelji je i barba Šime Šandrić.
Kao mali, priča nam, radio je u kalafatskoj radioni svoga ujaka. Majka ga je tamo slala, kaže, kako bi bio zaposlen kada ne bi bio u školi, umjesto da bude na ulici. Tu je naučio praktični dio, a onda je poslan u vojsku. U vojsci je radio najprije u Tivtu, u tesarskoj brigadi, te se bavio izgradnjom objekata, krovnih konstrukcija, prozora i vrata po nacrtima. No, kako je po struci bio brodograditelj, jednog od oficira s kojim je došao u kontakt pitao je smije li od Generalštaba tražiti premještaj na radno mjesto adekvatno svojoj struci. Pisao je, tako, Generalštabu, a nakon što se vratio s dopusta bio je konačno i premješten u Centar uprave brodogradnje Rijeka.
– Tadašnji brodovi koje je jugoslavenska vojska dobila ili nacionalizirala nisu imali papire pa je trebalo iste izraditi. Uz pomoć zapovjednika, s kolegom sam svakoga dana ostajao nakon posla i crtao linije brodova. S vremenom u tom crtanju koje sam usavršio postao sam prilično vješt – prisjeća se barba Šime. Sve što zna o crtanju u brodogradnji, kaže, naučio se sam, a s vremenom je počeo crtati brodove i za ovdašnje kalafate. Sve što zna naučio je iz knjige ‘Vivo veritas’, budući da jugoslavenski brodski registar nije imao normative za male drvene brodove. Tvrdi kako mu nikad nije bilo teško crtati. Bio je to, pojašnjava, njegov posao koji je jako volio. A, što voliš, podvlači kalafat, ne može ti biti teško. Danas kada rezimira svoj radni staž ne može se prisjetiti točne brojke nacrta za brodove koje je u životu izradio, ali kaže kako je iza sebe ostavio veliki posao. Barba Šime će skromno konstatirati kako je čitav život proveo učeći, te kako još uvijek nije naučio sve što je mogao.
– Ima toga mnogo, uvijek vas nešto iznenadi – komentira kalafat. Iako ga rastužuje što je sve manje mladih zainteresirano za edukaciju u drvenoj brodogradnji, iznimno je sretan što će betinska brodograditeljska tradicija biti objedinjena u Muzeju drvene brodogradnje Betina, projektu koji je uz podršku ministarstava kulture i turizma pokrenula Općina Tisno na čelu s načelnikom Ivanom Klarinom.
Općina je otkupila staru kuću u centru Betine koja, inače, ima status kulturnog dobra, dala izraditi projekt postava koji, u suradnji s Muzejom grada Šibenika, izrađuje tvrtka Kocka d.o.o., a uskoro će započeti i radovi na unutarnjem uređenju objekta. Kako napominje načelnik Klarin, na natječaju po sistemu najpovoljnije ponude izdvojena je ponuda tvrtke Fidal d.o.o. iz Rijeke koja će za 1,6 milijuna kuna, što je cijena s PDV-om, rekonstruirati objekt budućeg muzeja.
Da je muzej Betini potreban, kako zbog očuvanja tradicije duge nekoliko stoljeća, tako i zbog turističke promidžbe, ali i svekolikog napretka zajednice Klarin nimalo ne dvoji.
– Još 1740. godine izgrađena je prva betinska gajeta kao brend ne samo Betine već i hrvatske brodogradnje. Ta tradicija ostala je duboko ukorijenjena u betinski kraj, te danas mnoge betinske obitelji žive od obrtništva, odnosno brodogradnje – kaže Klarin. Zato je namjera, nastavlja, osnovati muzejsku ustanovu koja će biti motor pokretač betinskog razvoja, te će na sebe navezati niz djelatnosti, a istodobno će od zaborava iščupati tradiciju i vještine na kojima je utemeljena čitava povijest jednog kraja.
