Malo je pravila kojih se morate držati kada jednom zatvorite vrata za sobom i uputite se u šetnju bilo kojom šibenskom ulicom. Nema tu posebnih uputa, prijetnji, komplikacija, ali ni eksplozije neobičnog. Za razliku od ulica-poligona velikih gradova, šibenske su kale dražesno mirne i pitome kulise, pomalo ofucano mediteranski kitnjaste. Imaju tek dva lica. Ljeti su usijane, opterećene gužvom turista i škljocanjem fotoaparata, a zimi zaderane burom i potpuno prazne. Za toplijih dana, ako ne zaglavite u turističkom krkljancu ili se ne nađete u klinču sa sve brojnijim dječjim kolicima, ‘omađijani’ sparinom, u najboljem slučaju zapet ćete u spontanom razgovoru s nekim poznanikom koji se jednako ‘omađijano’, tuži na nesnosne vrućine. Jedina iznimka su dani Međunarodnog dječjeg festivala, kada šibenske kale zauzimaju neki drugi ljudi, koji na ulice unose nepredvidljivost, strast i umjetnost iskrenog smijeha i zabave. Možete ih vidjeti na svakom istaknutijem kutku i na trgovima, pažnju vam uredno pokušavaju skrenuti glazbom, plesom, dubljenjem na glavi…
EKSPERIMENT – LEVITACIJA
Zove se Stole. Dolazi iz Skoplja. Hobi mu je levitacija. Ovaj makedonski crnomanjasti performer grčkog profila usavršio je iluziju, koja je vjerojatno privukla najviše pažnje mališana na ulicama. Koristeći se metalnom šipkom, u Aladinovom kostimu, potpuno nepomično bi ‘sjedio u zraku’. S maskom na licu, optočen šljokicama, nekoliko dana zabavljao je mnoštvo ispred trgovine na ulazu u kalelargu.
– To je sve koncentracija i mišići, ništa drugo. Treba se naporno vježbati, svaki dan najmanje tri do četiri puta trening. Uvježbavao sam točku šest godina – otkriva tajnu uspjeha.
Sa svojom družinom i suprugom, obišao je Beč i Crnu Goru. Gostuje po uličnim festivalima. Konkurencija je jaka, no ne razmišlja o tome. Obožava publiku u Šibeniku, no kaže, nije svugdje isto.
– U Crnoj Gori imali smo problema. Nekulturan narod, hoće da me gurne, skine. Ali, snalazim se nekako. Ovdje je sve super. Nitko me ne dira. Al, koga zanima, nek’ me proba pomaknuti, otporan sam na sve – šali se Stole.
U Šibeniku nije stigao ništa razgledati, kaže, nema vremena. Ne otkriva čime se još bavi u životu. Naznačuje tek da od ‘levitiranja’ ne živi, to mu je tek drag hobi, razonoda, koja mu omogućava sudjelovanje u kreativnom uličnom kaosu.
SABLJE I SRCA OD BALONA
Stoli društvo čini susjed, Spasev Blažev, odnosno klaun Čarli iz Skoplja. Njegova specijalnost su likovi od balona. Djeca posebno vole sablje od balona, odrasli jedni drugima najradije kupuju srca.
– Brat me naučio izrađivati figure. Gledajući njega, naučio sam sve. Sviram i igram s marionetama. S balonima je jednostavno. Trebaš znati koliko ga možeš napuhati, da ne bude prenapuhan i riješeno. Mačevi, cvjetići pasići, može maca, žirafa, to se traži. Odrasli traže samo srca, djeca sve po malo – pripovijeda nam klaun Čarli.
U Makedoniji živi od izrade marioneta već 20 godina. Bavio se i konvencionalnim poslovima. Radio je kao vozač kamiona, kada nije imao od čega živjeti. Supruga mu se bavi face paintingom.
– Moraš biti veseo, imati malo dara. Šibenik je super. Domaći klinci uvijek uzimaju više balona od stranaca – kaže Spasev.
Glas Čakovčanina Igora Bakse širi se cijelom Kalelargom. Ritam Johnnya Casha, Boba Marleya i ostalih rock klasika ono je što frontment benda ‘Komedija’ najradije reproducira. Samo s gitarom, na sjecištu šibenskih ulica, veselo animira prolaznike. I to radi profesionalno, bez ustručavanja. Prolaznike ipak uvijek iznenadi. Zbog irokeza i nonšalantnog imidža nitko i ne pomišlja da je Igor profesionalni glumac u kazališnoj družini Pinklec. Treći put je u Šibeniku, a kako ove godine ne sudjeluje u redovnom programu, prijavio se za ulični dio.
– Šibenik je pravi mali bombon, dragulj ulične i kazališne kulture. No, drugdje dosta imamo problema što se tiče ulične svirke. Vani je najnormalnije da bez ikakve dozvole dođeš na ulicu i sviraš, a u Hrvatskoj nas tjeraju. Osim toga, mi smo na ovakvim programima uglavnom plaćeni da bi svirali na ulici, a bakšiš koji dobijemo od publike je dodatni bonus. Kada bi to ljudi znali, ne bi bilo kao, recimo, u Splitu, polijevanja vodom, gađanja kamenjem itd. – kaže Igor.
PROZRELA GA DJECA
Na ulici Bob Marley prolazi jako dobro, no Igoru je također kralj reaggea drag, pa pretpostavlja da je tajna u simbiozi. Domaće pjesme ne izvodi.
– I ne traže me baš domaću glazbu. Možda ljudi misle da sam stranac, pa se redovito začude kada im na ubačeni bakšiš zahvalim na hrvatskom – smije se Igor.
No, prošle godine ‘prozrela’ su ga djeca. Kada su shvatili da je Hrvat, počeo im je svirati dječju pjesmicu ‘Bila mama Kukunka, bio tata Taranta’.
– Po profesiji sam odgajatelj, znam 15-ak tih dječjih stvari, tu je bio cijeli mali koncert dječjih pjesama. Obično ljudi kada prolaze, gledaju unutra koliko ima para, a klinci ne, oni odmah čuju glazbu, počnu plesati. Mi samo slijedimo klince, oni sve znaju, mi tapkamo za njima – priča Igor.
Osim rock klasika i dječjih pjesama, Igor s bendom Komedija svira mješavinu folka, world musica, etno punka.
– Mi smo nešto tipa Manu Chao i Gogol Bordello’ – dodaje Igor.
– Počeli smo kao bend na cesti, svirajući u inozemstvu. Iako ljudi ne razumiju hrvatski, osjete energiju i to je bitna razlika u odnosu na klasične koncerte. U klub dolaze tebe vidjeti, a na ulici ljudi prolaze, a ti moraš privući pažnju. Moraš se otvoriti, inače ništa. Cesta je velika škola, posebno za srezivanje ega – zaključuje.
