‘Ono sve što znaš o meni / To je stvarno tako malo’ pjeva šibenski kantautor Arsen Dedić u istoimenoj pjesmi. I doista, sve ono što mislimo da znamo o rodnom nam gradu, stane u tako malo riječi. Jer da je drugačije, Udruga turističkih vodiča ‘Mihovil’ teže bi došla na ideju da treću godinu zaredom organizira besplatni turistički obilazak Šibenika namijenjen svojim sugrađanima. Besplatni turistički obilazak grada ovoga je puta organiziran s ciljem obilježavanja Dana turističkih vodiča, 21. veljače. No, u nemogućnosti da obilazak organiziraju upravo na taj dan, akcija je podijeljena u dvije subote, 18. i 25. veljače. Prva subota zadovoljila je svačije gušte, vodiča i građana, prenosi nam Marina Garma, predsjednica udruge ‘Mihovil’.
INDIVIDUALNI PRISTUP
Prije negoli se krenulo na put starim šibenskim ulicama i trgovima, turistički vodič i tajnica udruge Irena Kuač odala nam je što je Šibenčane čekalo tog jutra, te kako zaista izgleda turistička ruta jednog turista na šibenskim ulicama.
– Svaki vodič ima individualni pristup određivanju rute. Ovdje sam kao podrška, a kolegica Tina Varnica vodit će grupu oko crkve i samostana sv. Frane, pa će izaći na trg kod kazališta. Dalje se ide Masnom ulicom do sv. Lovre i kod Četiri bunara skalat ćemo se do katedrale – po šibenski je objasnila Kuač. Na pitanje idu li strani turisti istom tom rutom, Kuač odgovara negativno. Usprkos individualnom pristupu slaganja turističke ture, vodiči se suočavaju s ograničenjima.
– Prošle smo godine često bili prozivani u medijima, no agencije nam diktiraju što i kako da radimo. Prvenstveno što se vremena tiče. Ima situacija kada agencije kažu da u Šibeniku nema ništa, pa dobijemo pola sata da turistima pokažemo grad i to je to. I onda se nama diže kosa na glavi, ali moramo plesati kako oni sviraju – objašnjava Kuač, te dodaje kako su joj najdraži upravo oni turistički pratitelji koji su u Šibeniku već bili i to nekoliko puta.
– Presretna sam kad nisam vremenski ograničena ili kad imam pratitelja koji je već posjetio Šibenik pa mi kaže ‘molim te, odvedi ih u one male ulice’. I onda napravim đir oko sv. Lovre, a završim na Meduliću. To je moja osobna tura – povjerila nam je Kuač. Za razliku od uobičajene prakse, kada turističke agencije nameću svoju volju, tog je jutra vodič, Tina Varnica bila potpuno odriješenih ruku i na slatkim mukama da provede Šibenčane gradom u kojem su odrastali i otkrije im ono što dotad nisu znali.
Oko četrdeset stanovnika Krešimirova grada (taman dovoljno reći će svaki vodič jer nepisano je pravilo da na jednog vodiča ide taman onoliko turista koliko ih stane u jedan autobus) upustilo se u sat i pol dugu avanturu upoznavanja rodnog grada. Među njima bilo je starih i mladih, majki, očeva, djece, pa i cijelih obitelji. Našlo se i učenika koji su pred ulaz u Perivoj Roberta Visianija došli po školskoj dužnosti.
Naravno, možda im tog jutra lik kralja Petra Krešimira IV. nije bio osobito drag, no to je mjesto gdje počinje priča o otkrivaju dotad (ne)poznatih detalja o gradu koji, mislili smo svi okupljeni, poznajemo kao svoj džep, jer tu živimo.
ŠIBENIK JE IPAK STARIJI
Šibenik ili Krešimirov grad prvi se put spominje u dokumentu kralja Petra Krešimira IV., 25. prosinca 1066. godine, podsjetila je ‘vodička’ na poznatu činjenicu na samom početku rute. Zbog tog datuma Šibenik se proziva najstarijim samorodnim hrvatskim gradom. Taj podatak, čini se, znaju već i ptice na grani, no Šibenik je ipak stariji.
– S obzirom da je kralj Petar Krešimir IV. spavao sa cijelom kraljevskom pratnjom na tvrđavi sv. Mihovila, pretpostavlja se da Šibenik postoji duže od 11. stoljeća, odnosno da postoji od 9. stoljeća – krenuo je sat povijesti iz pera ‘vodičke’ Tine Varnice.
Šibenik je bio jedini grad koji je dugih dvjesto godina kovao vlastiti novac, u nekoj je mjeri uživao samostalnost, no gradskog kneza birala je isključivo Venecija, navodi Varnica. I eto poveznice srednjovjekovnog Krešimirovog grada sa Šibenikom u 21. stoljeću. Raspolaže bogatstvom, ali nema samostalnost, pa mu vrijednosti rasipaju vladajući.
– Zašto je Šibenik oduvijek bio toliko zanimljiv drugim vladarima?! Zbog svog jedinstvenog položaja – pita i odgovara turistički vodič. Ništa drugačija priča (ponavljamo) nije ni danas. Kamene tvrđave ponad grada kojima se toliko ponosimo, naši su predci izgradili za svega tri mjeseca.
– Sv. Ivan poznatija kao Tanaja i druga Barone koju znamo kao Šubićevac građene su za obranu od Turaka, a podignute su u samo tri mjeseca. Priča se da su ih gradili svi, stari i mladi, žene i djeca. Dvadeset tisuća Turaka pokušalo je ući u Šibenik, ali nije uspjelo – uči nas Varnica, pa se ne možemo ne zapitati gdje je danas taj šibenski dišpet pa da još jednom obranimo grad od halapljivih usta nezasitnih sitnih duša čije bogaćenje znači propast gradu. Varnica je povorku znatiželjnika uputila dalje na mjesto službenog ulaska u grad, gdje su, još u vrijeme dok su kameni bedemi još uvijek bili u punoj snazi, izgrađeni crkva i samostan sv. Frane. Da se među njenim kamenim zidovima čuvaju najstarije nikad restaurirane orgulje Petra Nakića, da je to dom prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića, to znamo. Znamo i to da je plato oko crkve nekoć bio rezervoar vode, dok nisu sagrađena četiri bunara (tadašnji gradski vodovod) u blizini katedrale sv. Jakova, no ono što se zasigurno prešuti turistima je javna tajna o kojoj se i među samim Šibenčanima šapuće. Tu je bilo groblje, a šezdesetih godina prošlog stoljeća pronađeni su ostatci dječjih kostiju. Priču dalje – znate.
– Kada šetamo ovim malim ulicama, svi gledamo ravno. Ali, dignite pogled malo gore i čak ako tu živite dvadeset, trideset ili više godina, vidjet ćete stvari koje nikad niste vidjeli – upućuje vodič.
– Gotovo svaka kući na svom uglu ima kolonu. Postoje kolone koje imaju grb, i one koje ga nemaju. Kolone s grbom znače da je tu živjela plemićka obitelj, a kolone bez grba znače da je tu bila manje imućna obitelj. Imala je novca da kupi kolonu, ali grb se nije mogao kupiti. Što je kolona viša, obitelj je bila bogatija, a što je bila niža, obitelj je bila siromašnija – otkrila je Varnica. Da se danas grade kolone na uglovima naših kuća, bile bi one jako niske. No, sreća pa je ta praksa starog Šibenika napuštena na vrijeme, zaključujemo.
RITUALNO SAMOKAŽNJAVANJE
Prolazeći kraj suhog grma što raste iz zidina pravoslavne crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Kalelargi ili na početku Masne ulice, Varnica je dobacila kako je riječ o kaparama za koje se pretpostavlja da ih je u Šibenik donio glasoviti Juraj Dalmatinac. Donio je Dalmatinac Šibeniku još mnogo toga, a prvo na što pomislimo je katedrala sv. Jakova.
‘Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja / Zvonila su za živote i za zadnja putovanja / Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada / Zvonila su od davnina, stara zvona moga grada’, riječi su pjesme proslavljenog šibenskog pjevača Vice Vukova koje imaju smisla kada pričamo o zvonicima šibenskih crkvi. Samo je Nova crkva u istoimenoj ulici sagrađena u 16. stoljeću bila sedamnaesta po redu, a gdje su sve one sagrađene nakon nje. Pitanje je zna li itko ima li u Šibeniku više crkava ili poslovnica banaka?!
– Pozdravljam i podržavam inicijativu šibenske udruge. Cilj je da se domaće stanovništvo educira o svom gradu. Ima nas dosta koji dobro ne poznajemo grad. Evo, i sam svaki dan saznam nešto novo o gradu. Vjerujem da je Šibenik za sve nas još uvijek nedovoljno otkriven – priznao je Dino Karađole, direktor Turističke zajednice grada Šibenika. A TZ grada Šibenika može biti itekako zadovoljan što upravo njenim gradom odzvanjaju sva ta zvona s crkva o kojima su Šibenčani nedavno ponavljali gradivo, a možda i naučili nešto novo. Nekoć su o Krešimirovom gradu i njegovim stanovnicima brinule bratovštine. Bile se okupljene oko gotovo svake crkve u Docu i na Gorici. Onda su ljudi brinuli o svom i tuđem. Danas se toga više nitko i ne sjeća, dok turisti o gradu stvaraju mišljenje na temelju priča o težačkoj Gorici, prkosnom građenju velebne katedrale sv. Jakova. Širom otvorenih usta, očiju umornih od ljepota koje su vidjeli s trga ispred Gradske vijećnice hrle još jednom kroz Kalelargu do svog autobusa, a onda pravac dalje u bijeli svijet. Šibenčani koji su sudjelovali u još jednoj akciji šibenskih turističkih vodiča nakon što su svoj put zaključili kod katedrale sv. Jakova uputili su se kućama, lamentirajući kolektivno kako su sretni što nisu živjeli u tim ‘teškim vremenima’. No, sudeći prema današnjim prilikama i vrijednostima, možda bi im u tom vremenu bilo bolje.
